„Svatko se ceše tamo gdje ga svrbi“ stara je narodna poslovica utemeljena na sve ljudskom iskustvu. Mene je pocelo „svrbjeti“ kada sam ove zime citao kako MUP RH radi na prijedlogu izmjena i dopuna Zakona o sigurnosti prometa na cestama prema kojima bi se vozaci stariji od 67 godina morali pri produženju vozacke dozvole podvrgnuti zdravstvenom pregledu za vozace. Naime, s navršenih 65 godina starosti prigodom produženja vozacke dozvole odrekao sam se kategorija iz porodice C i D kako bih izbjegao trošak obveznog lijecnickog pregleda svakih 5 godina, a osim toga te mi kategorije objektivno više i nisu potrebne.
A onda u mjesecu veljači, zahvaljujući e-Savjetovanju, saznajem i tekst prijedloga izmjene članka 222. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama:
„Vozacka dozvola za upravljanje vozilima AM, A1, A2, A, B, BE, F i G kategorije izdaje se s rokom važenja od 10 godina, a najduže do 67. godine života vozaca. Prilikom produljenja vozacke dozvole, vozac je dužan podvrgnuti se zdravstvenom pregledu za vozaca ako je obveza zdravstvenog pregleda utvrdena zdravstvenim uvjerenjem na temelju kojeg je vozacka dozvola izdana i prilikom produljenja vozacke dozvole nakon 67. godine života vozaca.“.
Ovakvim prijedlogom odredbe valjanost vozačke dozvole za vozače starije od 67 godina nije određena propisom već to određuje liječnik koji izdaje liječničko uvjerenje! Logično je pretpostaviti kako će u većini slučajeva liječničko uvjerenje biti izdano na godinu dana i kako će taj izdatak postati redovni godišnji izdatak za i tako jadan umirovljenički budžet. Kada bi takav potez bio istinski doprinos većoj sigurnosti prometa na cestama, ne bih imao ništa protiv. No, on to prema mome mišljenju nije, a zašto tako mislim pokušati ću objasniti u ovom članku.
Svima nam je jasno kako ljudi s godinama pomalo gube oštrinu vida, kvalitetu sluha, brzinu reagiranja i još poneke sposobnosti važne za sigurno upravljanje cestovnim vozilom. Jasno je kako većina starijih vozača radi znatno manju kilometražu pa nestaje i efekt redovnog treninga. No, hoće li im ti nedostatci nestati obveznim zdravstvenim pregledom za vozače? Normalno da neće. Kako oni ne bi predstavljali opasnost za sigurnost prometa vozači ih moraju biti svjesni te ih kompenzirati prije svega naročito defanzivnom vožnjom. Uostalom, o tome pišu na našim stranicama Nenad Zuber u članku „Nepodnošljiva lakoca smirenosti“, Goran Tratnjak u članku „Vožnja u trecoj životnoj dobi“.te Ivan Smoljan u članku "Stariji vozači: 7 savjeta za njihovu sigurnost".
Sve ovo važi kada je stariji vozač dobrog zdravstvenog stanja. Ali ako se ti nedostatci pridruže bolestima kojima su stariji itekako izloženiji od mlađih, onda oni postaju opasnost za sigurnost prometa. Takvu opasnost valja uočiti odmah kada nastane, a to ne može liječnik na zdravstvenom pregledu za vozače već liječnik koji je dijagnozirao bolest i pristupio liječenju. To je najčešće izabrani liječnik koji ima zakonsku obvezu upozoriti bolesnika na opasnost sudjelovanja u prometu i o tome obavijestiti policijsku upravu ili postaju. To je propisano Zakonom o sigurnosti prometa na cestama člankom 233. stavkom 2.:
„Ako se na lijecnickom pregledu ili u tijeku lijecenja utvrdi da vozac boluje od bolesti ili ima invalidnost radi koje nije više sposoban sigurno upravljati vozilom, lijecnik koji je obavio pregled ili je lijecio vozaca te izabrani lijecnik dužan je uz upozorenje bolesniku o tome obavijestiti policijsku upravu ili postaju u kojoj osoba ima prijavljeno prebivalište.“
Prema tome, za takve najopasnije slučajeve ključno je reagiranje liječnika koji je upoznat s trenutnim zdravstvenim stanjem vozača, a ne zdravstveni pregled za vozače. Uz sve to zakonodavac je predvidio i instituciju izvanrednog zdravstvenog pregleda utvrđenu Zakonom o sigurnosti prometa na cestama u članku 231. Time je još jedanput potvrđena nepotrebnost zdravstvenog pregleda za vozače prigodom produženja vozačke dozvole.
Cudnovata je i geneza clanka 222. stavka 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama!
Od 2008. godine taj clanak i stavak doživio je tri promjene. Ne mogu se nikako oteti dojmu kako su te promjene plod lobiranja a ne događanja glede sigurnosti cestovnog prometa.
2008. kada je donesen sadašnji Zakon prema tom članku vozačka dozvola se izdaje s rokom važenja do 80. godine a mijenja se svakih 10 godine bez liječničkog pregleda.
2013. izmjenama se utvrđuje važenje vozačke dozvole 10 godina.
2014. rok važenja je 10 godina najduže do 65. godine života, a tada je obvezan zdravstveni pregled.
2015. konačna verzija tog članka trenutno važećeg i glasi:
„Vozacka dozvola za upravljanje vozilima AM, A1, A2, A, B, BE, F i G kategorije izdaje se s rokom važenja od 10 godina. Prilikom produljenja vozacke dozvole vozac je dužan podvrgnuti se zdravstvenom pregledu za vozaca u slucaju kada je obveza zdravstvenog pregleda utvrdena zdravstvenim uvjerenjem na temelju kojeg je vozacka dozvola izdana.“
Po mom skromnom mišljenju sadašnja verzija je najprimjerenija jer nikoga ne diskriminira, nikome ne nameće dodatne troškove i dodatne gnjavaže pa je prema tome ne treba mijenjati.
Inače MUP potrebu za izmjenom rečene odredbe argumentira statističkim podatcima prema kojima se povećava broj prometnih nesreća u kojima su sudjelovali i skrivili vozači 67+. Evo njihova obrazloženja zašto su odbili moj prijedlog i moje argumentacije protiv njihova prijedloga izmjene na e-Savjetovanju:
„Vozaci s navršenih 67 godina života i stariji cine 9,1% vozacke populacije u Republici Hrvatskoj i ima ih 237.802 (podaci na dan 31.12.2018. godine). Prema statistickim podacima iz 2017. godine, zabilježeno je da su u ukupnom broju svih prometnih nesreca sudjelovalo s oko 11,7%. Od ukupno 3.974 prometne nesrece u kojima su sudjelovali, izazvali 2.730 prometnih nesreca, odnosno 68,7%. Posebno je važno naglasiti da su, u tim nesrecama, smrtno stradale 24 osobe, teške tjelesne ozljede zadobile 263 osobe, a lake tjelesne ozljede 891 osoba. Takav trend je nastavljen i u 2018. godini, kada su u ukupnom broju svih prometnih nesreca sudjelovalo s oko 12,3%. Prema statistickim podacima iz 2018. godine, zabilježeno je da su vozaci stariji od 67 godina, od ukupno 4.117 prometnih nesreca u kojima su sudjelovali, izazvali njih 2.819, odnosno 68,5%. Ujedno, važno je naglasiti da su u tim nesrecama smrtno stradale 32 osobe, teško ozlijedeno 238 osoba, a lakše je ozlijedeno 890 osoba. Potrebno je, takoder, naglasiti da ukupan broj registriranih vozaca ne znaci i ukupan broj stvarno prisutnih vozaca u prometu. Sve osobe koje posjeduju vozacku dozvolu, a starije su od 67 godina, ne sudjeluju u prometu u svojstvu vozaca, iz razlicitih razloga (ne posjeduju više vozilo, ne voze zbog zdravstvenog stanja, socijalnog statusa, itd.). Osim toga i kad sudjeluju kao vozaci u prometu, voze rjede od drugih dobnih skupina te prelaze manje udaljenosti.“
Pri tome zanemaruju činjenicu o sve dužem prosječnom životu populacije a time i sve većim brojem vozača starijih od 67 godina, a zbog većeg standarda sve više tih osoba su vlasnici vozila. U Biltenu o sigurnosti cestovnog prometa MUP-a postoje zanimljivi podatci pod naslovom „Nastradali sudionici prometnih nesreća koje su skrivili vozači koji nisu smjeli upravljati motornim vozilom“. Tu je prikazan broj poginulih i ozlijeđenih u prometnim nesrećama koje su skrivili vozači pod utjecajem alkohola, droga i osobe bez vozačke dozvole. Bilo bi jako interesantno kada bi se vodila i evidencija o broju poginulih i ozlijeđenih u prometnim nesrećama koje su skrivili vozači koji nisu smjeli upravljati motornim vozilom zbog bolesti. Pretpostavljam kako bi tada bilo vidljivo da su vozači 67+ koji smiju upravljati motornim vozilom skrivili vrlo mali broj prometnih nesreća. Moram biti malo i zločest pa ukazati na detalj iz MUP-ove argumentacije. Riječ je o povećanju broja prometnih nesreća koje su skrivili vozači 67+ sa 68,7 % u 2017. godini na 68,5 % u 2018. No svi znamo što je statistika.