Sigurno voziti

Desetljeće globalne akcije za sigurnost u prometu 2011.–2020., gotovo je na izmaku. Uslijedit će vrijeme za analizu postignutoga u povećanju sigurnosti prometa na cestama, na nacionalnim, ali i na globalnoj razini. Sad je pravo vrijeme za pitanje: Jesmo li učinili dovoljno u proteklom razdoblju? Ili možda nismo?

Ovaj globalni projekt – strategija za povećanje sigurnosti u prometu osmišljen kao reakcija na neprihvatljiv broj stradavanja u cestovnom prometu u svijetu [1]. S obzirom na činjenicu te da se velik broj prometnih nesreća može spriječiti ukoliko se poduzmu odgovarajući napori u području prevencije. Stoga je Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila rezoluciju kojom je proglasila Desetljeće akcije za sigurnost cestovnog prometa za razdoblje 2011- 2020. godine čiji je cilj smanjiti broj smrtno stradalih u prometu za 50%.

Spoznavši globalni problem stradavanja u prometu prišlo se izradi široke lepeze strategija kako bi se problem riješio, odnosno, ublažile posljedice. Multi–strategijski pristup, po načelu podjele odgovornosti na lokalnoj, nacionalnoj i/ili europskoj razini, koji podrazumijeva ulogu vlada i drugih ovlaštenih tijela kao i nevladinih organizacija, čini okvir unutar kojega će se djelovati kada je riječ o sigurnosti prometa. Uspostava strukturiranog i koherentnog okvira suradnje među zemljama, koji se zasniva na najboljoj praksi u zemljama članicama, kao nužan uvjet, provodio se i provodit će se na učinkovit način u cestovnoj politici različitih zemalja [2].

Desetljeću sigurnosti prethodio je niz aktivnosti koje su dovele do konačnog projekta. Još 2004. godine Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Svjetska banka (WB) izdaju Svjetsko izvješće o preveniranju stradavanja na cestama, koje opisuje stradavanje na cestama kao rastuću, ali zaustavljivu javnozdravstvenu krizu koja košta nisko i srednje razvijene zemlje 65 milijardi dolara.

Komisija za globalnu cestovnu sigurnost [3] prezentirala je 2006. godine izvješće kojim poziva na akciju predlažući 300 milijuna dolara vrijedan desetogodišnji Akcijski plan koji će poticati preventivne akcije i izgradnju novih sadržaja cestovne sigurnosti u zemljama u razvoju. Nažalost, tada je sigurnost na cestama bila izostavljena iz milenijskih ciljeva razvoja UN-a, iako se znalo da je više poginulih na svijetu od prometnih nesreća nego od malarije ili tuberkuloze. Cilj Komisije bio je postići politički odgovor na rastuću epidemiju stradavanja na cestama, djelovanjem na svjetsku politiku. Osim toga trebalo je potaknuti organizaciju Ujedinjenih naroda da na dnevni red Skupštine stavi i raspravi taj problem i u potpunosti prizna cestovnu sigurnost kao globalno pitanje održivog razvoja.

Na Generalnoj skupštini Međunarodne automobilističke federacije (FIA) 2007. koja okuplja preko 120 nacionalnih autoklubova i preko 100 milijuna članova automobilista (održanoj u Barceloni u listopadu 2006. godine), predsjednici nacionalnih autoklubova potpisali su zajedničku FIA Deklaraciju o globalnoj sigurnosti na cestama “Učinimo ceste sigurnima” i tim činom potvrdili kako se uključuju u provedbu međunarodne kampanje kojom međunarodna zajednica mora uložiti više napora kako bi suzbila zabrinjavajući negativni trend stradavanja u prometu. Ujedinjeni narodi su 2007. proglasili godinom poduzimanja mjera koje moraju doprinijeti povećanju razine globalne sigurnosti u prometu na cestama. „Učinimo ceste sigurnima“ je kampanja koja se provodila tijekom cijele 2007. godine u svijetu, s ciljem podizanja svijesti političara, medija i šire javnosti o sigurnosti prometa na cestama širom svijeta, kao prioritetnim pitanjem održivog razvoja [4].

Ciljevi svjetske kampanje „Učinimo ceste sigurnima“ bili su koncentrirani na osiguravanje sredstava za desetogodišnji Akcijski plan vezan za sigurnost na cestama širom svijeta kojim bi upravljala nova služba WB-e nadležna za globalnu sigurnost na cestama; usmjeravanje i primjenjivanje sredstava zajmova osiguranih od strane multilateralnih i bilateralnih donatora isključivo za poboljšanje cestovne infrastrukture; te organiziranje Ministarske konferencije pod pokroviteljstvom UN-a s ciljem ocjenjivanja ispunjavanja preporuka navedenih u Svjetskom izvješću o prevenciji prometnih nesreća, koje su izradile WHO i WB u kontekstu prevencije prometnih nesreća [5].

Slijedom prethodnih događanja, 2009. održana je Prva ministarska konferencija o sigurnosti cestovnog prometa u Moskvi [6]. Tom prigodom usvojena je Moskovska deklaracija koja sadrži poziv na “Desetljeće akcije”. Generalna skupština UN–a proglasila je 2010. “Desetljeće akcije za sigurnost cestovnog prometa“ [7] pod motom: „Zajedno možemo spasiti milijune života!“

Rezolucijom Ujedinjenih naroda [8] usvojenoj na 64. sjednici pokrenuta je 2010. globalna kampanja za sigurnost na cestama „Decade of Action for Road Safety 2011–2020“. Kampanja promiče cilj smanjenja broja žrtava na cestama za 50% do 2020. godine. Ako se taj cilj dostigne, to bi spriječilo pet milijuna pogibija, 50 milijuna ozlijeđenih [9] i uštedjelo bi se 30 bilijuna dolara.

Desetljeće akcije nastavak je kampanje Make Roads Safe – kampanje vezane uz povećanje sigurnosti na prometnicama svijeta iz 2007. kao i svih drugih do tada proklamiranih i provedenih svjetskih, europskih i lokalnih akcija, deklaracija, rezolucija, smjernica, sigurnosnih planova, mjera s ciljem davanja prioriteta prevenciji i sigurnosti u prometu u sljedećem desetljeću kako bi se spasilo milijune života te spriječila milijunska ozljeđivanja i invaliditeti [10].

Europska unija svjesna činjenice da je sigurnost na cestama važno društveno pitanje, a uvažavajući pokazatelje iz 2009. prema kojima na cestama Europske unije godišnje pogiba u prometnim nesrećama više od 35.000 osoba te procjenu da uz svako stradavanje na europskim cestama slijede četiri trajno onesposobljavajuće ozljede poput oštećenja mozga ili leđne moždine, 10 teških ozljeda i 40 lakših ozljeda [11], zacrtava cilj i usvaja ambiciozan program sigurnosti u cestovnom prometu koji ima za cilj u sljedećem desetljeću (2011.-2020.) prepoloviti broj smrtnih slučajeva u Europi. Program utvrđuje mješavinu inicijativa na europskoj i nacionalnim razinama s naglaskom na poboljšanju sigurnosti vozila, sigurnosti infrastrukture i ponašanja korisnika na cestama [12].

EU je time pokazala volju i nastojanje u daljnjem smanjivanju stradavanja na cestama (u razdoblju od 2001. do 2010.) u odnosu na postignute rezultate do 2010. godine [13].

Od 2010., referentne godine, prema kojoj se odredio cilj - 50 postotno smanjenje broja smrtno stradalih osoba u prometu na cestama, u prve tri godine trend smanjenja slijedio je, otprilike, željeni trend smanjenja prema konačnom cilju. No, tada se dogodio zastoj i nastupaju loše godine za sigurnost u prometu na europskim (ali ne samo na europskim) cestama. 2016. je treća uzastopna loša godina za cestovnu sigurnost u EU.

Na cestama u EU, 2016. godine u prometu život je izgubila 25.671 osoba, u usporedbi s 26.190 osoba koje su stradale 2015. (što je smanjenje od 2%). No, to neznatno smanjenje je uslijedilo nakon povećanja od 1% u 2015. godini u odnosu na 2014. godinu kada je poginulo 26.020 osoba.
Od 2010. godine smrtnost na cestama u 28 europskih zemalja smanjena je za 19%, što je ekvivalent godišnjem smanjenju od 3,4%. Međutim, tijekom razdoblja od 2010. do 2020. bilo je potrebno kontinuirano godišnje smanjenje broja poginulih od 6,7% za postizanje cilja pedeset postotnog smanjenja broja poginulih do 2020. godine. S obzirom na trogodišnju stagnaciju smanjenja smrtnosti, potrebno je postići (u razdoblju od 2017. do 2020.) godišnje smanjenje od 11,4% kako bi EU ostala na pravom putu, „uhvatila korak“ i dostigla zacrtani cilj Desetljeća: 50% smanjenje smrtno stradalih u prometu u odnosu na 2010. godinu [14].

Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa 2011. godine u Republici Hrvatskoj donesen je uz puno uvažavanje prilika i stanja na cestama i okružja u kojem se nalazi RH, respektirajući rastući trend stradavanja u prometu kao iznimno važnu i upozoravajuću činjenicu. Želeći slijediti napredak sigurnosti u prometu na cestama u nekim razvijenim zemljama, RH je implementirala iskustva i dobru praksu europskih i svjetskih kretanja u svoj Nacionalni program [15].

Sigurnost svih sudionika u prometu na cestama, naglašeno je, postaje jedan je od temeljnih društvenih ciljeva ovog NPSCP, koji se donošenjem i trajanjem poklapa s Desetljećem akcije za cestovnu sigurnost.

Broj prometnih nesreća u RH veći je nego u najrazvijenijim zemljama EU (broj nesreća na 100.000 stanovnika), no njihova struktura gotovo je identična. Povećani opseg prometnih nesreća rezultat je razlika u cestovnoj infrastrukturi i prometnoj kulturi korisnika prometa.

Za vrijeme trajanja Desetljeća, u posljednjih desetak godina, u RH se dogodilo ukupno (zaključno s 2019. godinom) 309.464 prometnih nesreća u kojima su povrijeđene 137.463 osobe, a 3.087 osoba je poginulo u tim nesrećama.

Tijekom cijelog razdoblja 2011. - 2020. težilo se ostvarenju glavnih ciljeva, od kojih je smanjenje broja poginulih osoba za 50 posto do 2020. godine u odnosu na 2010. referentnu godinu, bio prioritet [17].

Iako je u tom razdoblju broj poginulih u RH u prometnim nesrećama manji, stanje sigurnosti u prometu još uvijek ne „postiže“ očekivanu razinu smrtnosti u prometu prema cilju zacrtanom u Nacionalnom programu sigurnosti cestovnog prometa.

Nažalost, prema broju poginulih u 2017. godini bilo je očito da se RH značajno i postupno udaljava od tog cilja. Očito je da se zacrtani cilj pedesetpostotnog smanjenja poginulih u prometu na cestama od 213 osoba do 2020. niti približno neće dostići.

Sa stopom poginulih u 2018. godini od 7,7 na sto tisuća stanovnika Hrvatska je bila pri dnu zemalja Europske unije, jer je prosjek Europske unije 5,5 poginulih. Te godine poginula je 61 osoba više nego što je bio cilj za tu godinu. U 2019. taj je broj bio veći za 63 poginule osobe.

Mjere kojima se željelo postići zacrtani cilj do 2020. godine i broj poginulih smanjiti na 213, bile su koncentrirane na: promjenu ponašanja sudionika u prometu; bolju cestovnu infrastrukturu; sigurnija vozila; učinkovitu medicinsku skrb nakon prometnih nesreća.

Početkom 2019. RH predlaže izmjene i dopune Zakona o sigurnosti prometa na cestama sa željom da doprinese što većem redu u sustavu cestovne sigurnosti, sprječavanja stradavanja u prometu i smanjenja broja najtežih prekršaja. Okosnica izmjena sastoji se u tome da se kazne i sankcije za prekršaje koji uzrokuju najveća i najteža stradavanja u prometu drastično povećavaju: za prekoračenje dozvoljene brzine kretanja u naseljenom mjestu za više od 50 km/h; vožnju u suprotnom ili zabranjenom smjeru na autocesti, brzoj cesti i cesti namijenjenoj isključivo za promet motornih vozila; namjerni prolazak kroz crveno svjetlo, odnosno prolazak kroz crveno svjetlo bez smanjenja brzine, povećanjem brzine ili prolazak kroz dva ili više crvenih svjetala; odbijanje podvrgavanju ispitivanja radi provjere ima li u organizmu alkohola ili droga; za vožnju pod utjecajem alkohola iznad 1,5 g/kg i vožnju pod utjecajem droga; upravljanje vozilom prije stjecanja prava; upravljanje vozilom dok je vozačka dozvola ukinuta zbog prikupljenih negativnih prekršajnih bodova; kao i za upravljanje vozilom dok je vozačka dozvola oduzeta, dok je vozač isključen iz prometa ili mu je izrečena mjera privremenog oduzimanja vozačke dozvole ili zaštitna mjera.

Povećanje novčanih kazni predviđeno je i za: nekorištenje sigurnosnog pojasa za vrijeme vožnje, nepropisan prijevoz djece u vozilu i nepropisno korištenje mobitela za vrijeme vožnje, nepoštivanja pravila prednosti prolaska, nekorištenja zimske opreme, udaljenja s mjesta prometne nesreće, nepropisnog pretjecanja i obilaženja, te nezaustavljanja na pružnom prijelazu.

Osim toga propisuje se i mjera privremenog oduzimanja vozila kao sredstva počinjenja prekršaja u cestovnom prometu kako bi se vozačima koji uporno ponavljaju najteže prekršaje oduzelo sredstvo počinjenja prekršajnog djela. Također kao novina se propisuje i prekršaj nepoštivanja sigurnosnog razmaka tijekom vožnje na autocesti koja mora iznositi najmanje dvije sekunde, itd.

Ako sve ove mjere ne budu dale vidljivijeg rezultata u smanjenju stradavanja na našim cestama, očito je da će se strategije djelovanja i metode morati u budućnosti mijenjati. Ukoliko se to ne učini, za očekivati je da će i u Republici Hrvatskoj doći do porasta stradanja u prometu. Samo sustavni rad na povećanju sigurnosti u prometu uz iznalaženje trajnih modaliteta, osiguravanja potrebnih sredstava za provedbu programa, može u budućnosti dati očekivane rezultate.