PROVJERITE
vozac
anketa
provjera znanja
alkotest
PROCITAJTE
Druge kaznite, ne nas
Tko je kriv kada se dogodi nesreća

Renato Baretić

Svi mi uobičajeno kršimo propise, prođemo kroz crveno, parkiramo na zabranjenome mjestu ili lažiramo ratni staž i invalidnost, pa i druge nakon nedjeljne mise na to nagovaramo jer, evo, mi smo živi dokaz da se poštenu čovjeku nikad ništa loše nije dogodilo.

nacional

Propisi u Hrvatskoj, notorna je činjenica, postoje samo zato da bi se kršili. I pod normalno kršili, kršili, kršili i kršili, sve dok se ne proširi vijest da je netko gadno najebao. Ili čak poginuo. Tad se, normalno, svi hvatamo jednom rukom za glavu a drugom se ko pijani plota držimo za propise i oštrim pravedničkim pogledom tragamo za krivcem i poštenom kaznom. Al nek se sunce malo skrije, normalno - evo nas, opet po starom, do sljedećeg nevoljnika kojega će stići ono što se nama, pa normalno, nikad ne može dogoditi... Pratim, evo, onoliko koliko se iz Splita može pratiti, sve o ovoj strašnoj tragediji u Međimurju, dovoljno strašnoj već i po tome što je jedan dječak poginuo a drugi leži u komi, ali dodatno i po tome što predstavlja i svojevrsnu paradigmu tog našeg odnosa prema propisima. U toj priči, naime, nitko nije posve nedužan, ali nitko nije ni apsolutno kriv.

VJEROJATNO  STE UPOZNATI  s osnovnim činjenicama: tri maloljetnika bez dokumenata i bez pratnje ikoga punoljetnog pošla su s nekakvoga koncerta kući, oko ponoći; zaustavili su ih na ulici varaždinski policajci i, poštujući zakon, priveli ih u stanicu, dok po njih ne stignu roditelji; klinci nisu znali brojeve mobitela svojih staraca (u što mi uopće nije teško povjerovati - ni ja više, osim svoga, ne znam napamet ničiji broj, ni ženin niti kćerin, ni očev niti bratov!) i tad je, poštujući zakon, trebalo nazvati Centar za socijalnu skrb; međutim subota je, kasno navečer, u Centru tada nema ni portira, koga ćeš tamo zvati, pa policajci odlučuju odvesti klince preko Drave i ostaviti ih (to je, pretpostavljam, trebala biti, kao, neka odgojna mjera) na par kilometara od njihovog sela, nek se za kaznu malo nahodaju po hladnoći; murjaci se potom vraćaju u Varaždin, a na klince malo kasnije autom nalijeće pijani 27-godišnjak, nesretnik koji se vjerojatno vraćao s istoga koncerta... Tko je tu kriv, a tko nedužan, što vam se čini? Krivi su roditelji, jasno, jer su pustili klince van bez pratnje ikoga odrasloga, kako Obiteljski zakon propisuje. Krivi su klinci, jer su kršili zakon i pravili se, vjerojatno, pred policajcima još luđi nego što jesu, kako klincima već i priliči. Krivi su policajci jer nisu, kako zakon nalaže, do besvijesti nazivali gluhi telefon Centra za socijalnu skrb i jer su na svoju ruku krenuli odvesti mulariju kući, pa ih onda ostavili na cesti, pola sata hoda od kreveta. Krivi su i u tom Centru, jer ako zakon policajcima nalaže da ih zovu od 0 do 24 ako zatreba, onda kraj tog telefona netko treba i kunjati. Ako toga nema u zakonu, krivi su debili koji su predložili i izglasali propis o obaveznom zvanju gluhih telefona po centrima za socijalnu skrb diljem države. Naposljetku, naravno, kriv je i vozač koji je pijan autom ubio jedno dijete, a drugo teško ozlijedio.

A TKO JE MEĐU NJIMA nedužan, onako, realno gledajući? Roditelji, jasno, jer tko je ikad čuo da je itko kažnjen zato što su mu maloljetna djeca sama mirno hodala ulicom nakon 23 sata? Klinci, naravno, jer ni oni nikad nisu doživjeli ništa slično, čak ni čuli za štogod takvo. Nedužni su policajci, jer oni su krenuli postupati skroz prema zakonu, ali nije išlo: klinci nisu znali brojeve, u Centru ionako nikog nema, pa su odlučili improvizirati na svoju ruku, u najboljoj namjeri. Da su zadržali dječake u postaji do jutra, prekršili bi zakon, jer jedini prekršaj što su ga malci napravili zbilja nije dostatno opravdanje za cjelonoćni pritvor... Nedužni su i resorno ministarstvo i saborski zastupnici, jer nitko ne može, u toj gomili stalno novih i novih zakona, predvidjeti ama baš sve zamislive situacije i scenarije po kakvima je Kieszlowski uživao snimati filmove. A nedužan je, na kraju krajeva, i taj pijani nesretnik koji je usred noći naletio na klince: ta on je toliko puta u to doba prošao tom cestom da je poznaje kao vlastiti džep! I pijaniji je znao biti, i brzi, pa nikad ništa, a vidi sad...I, sad kad smo sve nabrojali i sagledali - recite, koga biste vi sve u ovom slučaju kaznili, i kako, a koga sve proglasili nevinim? Kako biti pametan i pravedan u takvom džumbusu? Najmanje osam obitelji (istraga je pokrenuta protiv petorice policajaca) trpjet će, na ovaj ili onaj način posljedice ove tragedije, a sve se, zar ne, moglo izbjeći samo da su policajci dovezli dječake do njihova sela, umjesto da ih redarstvenički suptilno izbace iz auta na dva-tri kilometra prije prvih kućeraka u Kuršancu. Ili, još bolje, da ih uopće nisu ni privodili. Sve bi tada bilo okej, zajednica bi nastavila skladno funkcionirati kako je i navikla, po nekoj svojoj paralelnoj liniji zapovijedanja i postupanja.

BAŠ KAO ŠTO nitko nikome nikad ne bi prijavio Dražena Slavicu, možda ste čuli, zbog toga što je slao i maloljetnike u vatrogasnu akciju, da je ona vatra na Kornatu uspješno ugašena i da se helikopter sa svim gasiteljima mirno vratio u bazu. Ponavljam, nitko Slavicu nikad ne bi prijavio za kršenje zakona tog i tog, članak taj i taj, stavak treći, da se onih dvanaest nesretnika živo i veselo vratilo s obavljenog zadatka! To s maloljetnicima tada ne bi bilo nikakav problem ni za koga, bože dragi, pa tako se oduvijek radilo, svaka leđa s brentačom dobro su došla kad gori, pogotovo ako je mali sav na oca ili strica, poznatog i hrabrog vatrogasca koji zacijelo također ne bi imao ništa protiv... Dogodilo se, međutim, nešto nezapamćeno užasno i sad svi upiremo u tog Slavicu i sudimo mu kao da je on sam nehajno poslao tuđu djecu ravno u smrt, kao da je, sam i namjerno, počinio neki strašan zločin. A nije, svi znamo da nije. On je samo običajno kršio propise, onako kako i mi koji put prođemo kroz crveno, parkiramo na zabranjenome mjestu ili lažiramo ratni staž i invalidnost, pa čak i druge nakon nedjeljne mise na to nagovaramo jer, evo, mi smo živi dokaz da se poštenu čovjeku nikad ništa loše nije dogodilo. Sranja se događaju samo tamo nekima koji se, božemesačuvaj, nisu pridržavali jasnih zakona i propisa. Takve, normalno, treba najstrože kazniti. Njih, ne nas.
Renato Baretić, prosinca 2010. godine
POGLEDAJTE

PROMISLITE
invalidne osobe

poruka
SIGURNO VOZITI
ZANIMLJIVOSTI
Jeste li znali
Crtice iz prošlosti
Ideje
Autorska prava © sigurno-voziti.net 2002 - 2017. godine. Sva prava pridržana.