Ukoliko ste osoba u srednjim godinama, a u mladosti ste uživali gledajući filmove o automobilima, sigurno se sjećate američke serije iz osamdesetih godina prošlog stoljeća „Knight Rider“. U njemu je glavnu ulogu imao automobil Pontiac Trans Am koji se izvana nije bitno razlikovao od drugih sportskih kupea tih godina, izuzev upadljivih crvenih LED svjetala ugrađenih unutar poklopca motora. Interijer tog vozila bio je uređen kao u borbenim zrakoplovima, s mnogobrojnim svjetlucavim prekidačima, lampicama i ekranima.
Opremljeno umjetnom inteligencijom, to vozilo nije samo pokazivalo nevjerojatne vozno-dinamičke značajke, već je i njegov umjetno generiran glas vozaču (koji u stvari i nije bio vozač, jer automobil upravlja potpuno samostalno) mogao pružiti praktičan savjet ili psihološku pomoć. Naravno, radilo se o znanstveno-fantastičnoj seriji koja svojom naivnošću i klasičnim američkim obrascem uopće nije bila neko umjetničko djelo, ali je s druge strane jasno pokazala koliki potencijal postoji u tehnologiji razvijanja takozvanih „pametnih automobila“.
Danas (ili bolje rečeno 30 godina kasnije), na Internetu možete pogledati dokumentarac u kojemu slijepa osoba s 95 % izgubljenog vida sjeda u Toyotu Prius na mjesto vozača i bez držanja upravljača automobil sam vozi u trgovinu na drugom kraju grada.
Radi se o prototipu koji razvija i usavršava kompanija „Google“ i čiji primjerak još nije za komercijalnu upotrebu. Postavlja se pitanje, zašto takvih vozila nema u slobodnoj prodaji? Naposljetku, automatsko navođenje (tj autopiloti) već se desetljećima ugrađuje u zrakoplove i plovila.
Dva su osnovna razloga. Prvi je (naravno kao i uvijek) cijena takvog (ili takvih) uređaja koja bi uvelike utjecala na ukupnu cijenu vozila. Tržišna vrijednost prosječnog novog automobila srednje klase iznosi oko 20.000 €. Tržišna vrijednost zrakoplova ili plovila opremljenog takvim sofisticiranom tehničkim rješenjima može biti i veća od 200.000.000 €. Drugi je razlog: uvjeti prometa. U pomorskom i zračnom prometu postoje široki koridori kretanja koji su pod strogim nadzorom i u čijem se prostoru mogu zateći samo strogo ograničen broj prijevoznih sredstava. Kada se zrakoplov nalazi u zračnoj luci, ili brod u lučkom akvatoriju, njime upravlja kapetan, a ne autopilot. A zamislite sada vožnju u gradu o kojem vas sa svih strana okružuju prometni znakovi, automobili, bicikli. motociklisti, autobusi, tramvaji … pješaci .. i ... Za autopilot u vozilu to je previše podataka, i za obradu i za pravilno postupanje temeljem prikupljenih podataka.
Budućnost cestovnog prometa nedvojbeno donosi veću automatizaciju u upravljanju vozilom. Ali ne samo i isključivo automatizaciju radi automatizacije, već s ciljem kako bi se sigurnost vozača i putnika podigla na daleko višu razinu.
U vremenu nastanka (SF) serije spomenute na početku ovoga napisa, nije se vozačima (kupcima automobila) nudilo mnogo po pitanju sigurnosti vozača i putnika u vozilima. Sve se svodilo na postojanje sigurnosnih pojaseva u automobilima, a „garancija sigurnosti“ bila je veličina i čvrstoća same karoserije automobila. Razvojem autoindustrije, tehničkih i tehnoloških rješenja, povećanjem broja vozila na cestama, povećanjem zahtjeva prometnog sustava, drastičnim padom razine sigurnosti sudionika prometa, povećanjem broja prometnih nesreća … itd… počelo se ozbiljno razmišljati i raditi na primjeni rješenja koja će prije svega povećati sigurnost u prometu, udobnost vozaču i putnicima ali i povećati njegovu učinkovitost i održivost za buduće naraštaje.
Auto industrija je s druge strane postala „dobar medij“ za istraživanja, ispitivanja i primjenu napredne tehnologije. Naravno proces je započeo najprije sa skupim modelima automobila ili komercijalnim vozilima (sjetimo se ABS-a, zračnih jastuka, klima uređaja …). U bliskoj prošlosti ili danas, kada se tehnologija razvija tako reći svjetlosnom brzinom, gdje su konkurencija, standardi i zahtjevi koji stoje pred proizvođačima sve stroži, a cijena tehničkih i tehnoloških rješenja postaje sve prihvatljivija, sve je više proizvođača i modela automobila u koje se ista serijski ugrađuje. I uistinu, vozila danas izgledaju kao da su iz SF filmova u odnosu na ona u kojima smo se u mladosti vozili. Sva ta napredna rješenja (u bliskoj budućnosti) neće biti samo „povlastica“ onih koji kupuju skupe automobile, već će postupno biti dostupna i u jeftinijim modelima automobila.
Prije svega zbog sigurnosti - danas proizvođači jako vode računa o aktivnoj i pasivnoj sigurnosti vozila i sve se radi kako bi se, ne samo izbjegla prometna nesreća, već i kako bi se u slučaju iste, posljedice po vozača i putnike svele na najmanju moguću mjeru.
U vozila se ugrađuju uređaji koji selektivno utječu na upravljanje. Vremenom će biti sve više i više korisnih uređaja i vozila u koja će se ugrađivati. Evo prikaza nekih („futurističkih rješenja“) koji će uvelike utjecati na sigurnost i udobnost vožnje:
Npr. radar ugrađen u prednji dio vozila snima udaljenost do vozila ispred i upozorava vozača na nedovoljan razmak.
Na sličnoj tehnološkoj platformi funkcionira i prilagodljivi tempomat koji pomoću kamera i senzora prati prometnu situaciju ispred vozila, upozorava vozača i po potrebi usporava vozilo ili ga ubrzava.
Kada ti aktivni sustavi „izračunaju“ da će do naleta na vozilo ipak doći, postoje rješenja koja vozilo gotovo trenutno „pripremaju“ na neizbježnu nesreću. Složeni sustavi senzore u automobilu zajednički izračunavaju potencijalnu jačinu udarca te po potrebi stežu sigurnosne pojaseve putnicima, namještaju sjedala u najprikladniji (najsigurniji) položaj, zatvaraju prozore i eventualni krovni otvor i slično. Sve se to čini kako bi se smanjila opasnost od posljedica za vozača i putnike.
Senzori oko vozila prepoznaju uzdužne crte na kolniku i dojavljuju vozaču prelazak preko istih.
Slična rješenja pomažu vozaču prilikom promjene prometne trake i prelaska preko crte na kolniku. Ako pri tome ne uključi lijeve (ili možda desne) pokazivače smjera, uređaj će ga svjetlosnim, zvučnim ili vibrirajućim signalom upozoriti da obavlja nesigurnu radnju.
Jedno od rješenja aktivne sigurnosti bit će izuzetno korisno za vožnje po noći i u uvjetima smanjene vidljivosti. Pomoću dvije infracrvene kamere i senzora uređaj snima sliku ceste ispred vozača i upozorava na moguće prepreke koje nisu vidljive očima. Korisnost ovoga sustava je što osigurava vozaču istu vidljivost kao i da vozi uključenim dugim svjetlima. Korisnost je neupitna, bolja vidljivost u daljinu za noćne vožnje, izbjegava se uvijek problematično zasljepljivanje vozača koji dolaze u susret, a smanjuje se i rizik od nesreće, kao i naleta na moguće pješake ili bicikliste uz rub kolnika koji s kratkim svjetlima ne bi bili vidljivi vozaču.
Koristan sustav senzora riješit će problem „mrtvoga kuta“. Senzori imaju mogućnost detektiranja vozila u usporednim prometnim trakama koji su vozaču u mrtvome kutu. Svjetlosnim ili zvučnim signalom upozoravaju vozača na njihovu prisutnost pa će se tako izbjeći mogućnost sudara vozila zbog propusta provjere „mrtvoga kuta“ od strane vozača.
Postoje već razvijeni sustavi samo-parkiranja vozila gdje senzori prepoznaju prazan parkirališni prostor, a vozilo se takoreći samo od sebe parkira u za to predviđeni prostor.
Takvih pametnih sustava sve je više u primjeni (danas još uvijek samo u skupljim vozilima). Kako će takva sofisticirana tehnologija biti sve jeftinija, za očekivati je da će je sve više biti uključeno u serijske izvedbe automobila sve većeg broja proizvođača. No, proći će još dosta godina prije nego se uvede sustav za potpuni nadzor nad vozilom.
A tada će pitanje s naslova uistinu imati smisla!
I bez obzira koliko će upravljanje automobilima biti u budućnosti ovisno ili neovisno o vozaču, bitno je da vožnja bude sve sigurnija, udobnija i sve manje ovisna o pogreškama vozača, dakako i manje opasna za druge sudionike prometa.
Goran Tratnjak , travnja 2012. godine