QDC pristup - Neka američka iskustva
Kako u Sjedinjenim Američkim Državama odgovoriti na porazne statistike prometnih nesreća, posebno kada se radi o mladim vozačima. Psiholozi-istraživači Leon James i Diane Nahl, koji su još 1997. godine u kongresnoj raspravi Ministarstvu prometa predložili model cjeloživotnog vozačkog osposobljavanja, u svojoj knjizi "Bijes na cesti i agresivna vožnja" odgovaraju na to pitanje.
Većina saveznih država pod čijom je ingerencijom osposobljavanje vozača uspostavilo je stupnjevano stjecanje vozačke dozvole koje čini nekoliko faza stjecanja vozačke dozvole: učenička dozvola, prijelazna ili privremena dozvola, i tek tada konačna dozvola.
Pristaše takvog sustava osposobljavanja polaze od osnovane pretpostavke da je manja vjerojatnost da će vozači s više stečenog iskustva biti uključeni u sudare.
Isto tako pošto mladi vozači često iskazuju izazovno razmetanje hrabrošću, pretpostavlja se da će se s više nadzora kod mladih vozača izgraditi sigurniji stavovi.
Nadzor može uključivati osim obveznog osposobljavanja u autoškoli, izdavanje privremenih vozačkih dozvola različitog ranga, zabranu vožnje noću u određenom vremenu, potpunu apstinenciju od alkohola i obvezu vožnje od šest mjeseci bez prometnih prekršaja i kazni.
Isto tako u vrijeme korištenja tzv. učeničkih dozvola mladi vozači moraju voziti pod nadzorom odrasle osobe.
Cesto se dodaju druge restrikcije, tako kao više nadzirane vožnje i zabrane vožnje nakon odredenog vremena, odnosno zabrana vožnje u kasnim nocnim satima. Treba proci tri stupnja do stjecanja trajne vozacke dozvole.
Nakon što je Novi Zeland usvojio sustav stupnjevanog stjecanja vozačke dozvole, studije su pokazale da su smrtnost i povrede među mladim vozačima u padu, a od 1999. godine do danas 20 saveznih država SAD-a ozakonilo je neki od oblika stupnjevanog stjecanja vozačke dozvole.
Privatne škole vožnje u SAD često su na usluzi sudovima kao oblik reedukacije ili rehabilitacije incidentnih vozača. Američka udruga vozača i prometne sigurnosti smatra da je većina vozača neodgojena i da jednostavno ignoriraju prometna pravila.
Uloga roditelja
Poučavanjem svoje djece vožnji u SAD roditelji objektivno utječu na veću sigurnost u cestovnom prometu, posebno mladih vozača.
Roditelji na primjer mogu neposredno nadzirati vrijeme vožnje, ograničiti vožnju svoje djece noću, vikendom i praznicima, kad su povećani rizici vožnje.
Isto tako mogu ograničiti broj putnika u vozilu, insistirati na vezanju sigurnosnih pojaseva, zabrani upotrebe droga i alkohola, nadzirati praktičnu vožnju svoje djece u vrijeme dok posjeduju učeničku vozačku potvrdu i prvu godinu vožnje s dozvolom i čak postaviti ograničenja vožnje u određenim vozačkim zonama.
Posebno je važno da roditelji vlastitim primjerom pokazuju kako se ponaša dobar vozač te da potiču svoju djecu da i ona voze defenzivno, da dobro procjenjuju opasnosti i da budu dobri u ulozi vozača. Uz roditeljski nadzor, stupnjevano stjecanje vozačke dozvole dopušta da se početno vozačko iskustvo akumulira pod manje rizičnim uvjetima.
Tradicionalno osposobljavanje vozača pouzdaje se u sigurno znanju poduke i testiranja, u nadi da će se mladim vozačima usaditi osjećaj odgovornosti.
Međutim objektivno govoreći učinkovito osposobljavanje vozača ostalo je zadnjih desetljeća na marginama sveobuhvatnog odgoja i obrazovanja mladih vozača dok su agresivna vožnja i cestovni bijes ključali ispod površine.
Društvo je osjetljivo na kulturološke napadaje općeg nepoštovanja koje se dnevno izražava u obliku agresivnog vozačkog ponašanja. Ta nova svijest je potaknula nastanak nove strategije vozačkog osposobljavanja.
Nova strategija
Motivacija i odgovornost bitne su komponente nove strategije učinkovitog osposobljavanja preko emocija.
Težište se osposobljavanja kandidata za vozače pomiče s pukog sigurnosnog znanja prema integriranom vozačkom osposobljavanju koje razvija "učinkovite" ili "emocionalne" vještine. Smatra se da je uvježbavanje osjećaja povezanih s prometom i moguće i neophodno te se je stoga težište značaja određenih vrijednosti okrenulo novoj "filozofiji" vožnje koja je orijentirana na zajednicu a ne na pojedinca.
Polazi se od toga da osobni čimbenici (samopouzdanje, razboritost, natjecateljski duh, osjećaj osobne snage i sl.), koji bitno utječu na naš stil vožnje proizlaze iz kulturnih normi i socijalnih vrijednosti u društvu, te je stoga neophodno iskoristiti društveni način pouke i osposobljavanja vozača, koji bi tada omogućavao kandidatima da utječu jedan na drugoga kroz dijalog i međusobno utjecanje.
Od posebne važnosti za ovu strategiju osposobljavanja novih vozača je široko integriranje osposobljavanja vozača kod raznih subjekata, od roditelja, predškolskog odgoja, osnovnih, srednjih i visokih škola, institucija zdravstva, komunalnih službi, i drugih značajnih djelatnosti. Tu se dakle polazi od pretpostavke da vožnja nije sama za sebe izolirana aktivnost, već da je također i dio naših općih vrijednosti i dio kulture.
Cjeloživotno osposobljavanje
Program cjeloživotnog vozačkog osposobljavanja koristi psihološka znanja o čovjekovu razvitku. Stvar je u tome da se faze učenja usklađuju s razvojem, u vremenu u kojem primjerena nastava može biti najučinkovitije izvedena.
Po mišljenju Leona Jamesa i Diane Nahl novi program osposobljavanja vozača morao bi biti program psihologije vožnje jer je cijela ličnost pojedinca uključena u vožnju.
Prema njihovu istraživanju, ponašanje u vožnji uključuje tri osnovna aspekta ličnosti: čuvstveni (vozačevi osjećaji, emocije, stavovi i procjene), spoznajni (razmišljanje vozača, rasuđivanje i znanje) i osjetilno-motorni (vid vozača, motoričke reakcije, umor, stres, bol).
Naše aktivnosti su posljedica naših stavova i mišljenja. Vožnja se uglavnom oslanja na automatizirane navike koje su u interakciji s ova tri područja naše vozačke ličnosti.
Stalna potreba za promjenom naših navika vožnje zahtijeva cjeloživotno učenje i uključivanje, jer se moramo prilagođavati stalno rastućoj složenosti prometa, te stoga svaka nova generacija treba biti podučena kroz tri aspekta ličnosti vozača prema prirodnom razvojnom društvenom redu ljudskog napretka, koji odgovara dobi vozača.
Po toj koncepciji vožnja mora biti eksplicitno uključena u sve razine obrazovanja.
Kako bi to konkretno trebalo izgledati:
U osnovnoj školi: usmjerenost na čuvstvene vozačke vještine.
Obratiti pažnju na:
aktivnosti vlastitog iskustva kao pješaka, bicikliste i sl.,
aktivnosti vlastitog svjedočenja kao putnika s roditeljima u automobilu,
stvaranje stresnih situacija neprimjerenim ponašanjem vozača u automobilima i oko njih,
opažanje naše prirodne volje za natjecanjem u prostoru i postupci kako je umanjiti,
srdžbu i bijes u svađama na javnim mjestima zbog prava na prolaz; kako to izražavamo, kako to utječe na druge, koje su zdravstvene posljedice srdžbe i svađe i kako ih izbjeći,
izbjegavanje stečene agresivnost analizom lošeg ponašanja vozača (TV, film) i na taj način se rješavati agresivnosti,
provođenje stečenog optimizma kao pješaka, putnika, i korisnika cesta s pozitivnim pretpostavkama i rezultatima,
aktiviranje prirodnih osjećaja samilosti i simpatije za osnovna prava i potrebe stranaca na javnim mjestima i razvijanje osjećaja zajedništva,
provođenje grupnih rasprava o uljudnosti i ljudskim pravima u situacijama na cesti.
U srednjoj školi: usredotočenje na spoznajne vještine vožnje.
Učenici će učiti:
koja pravila ponašanja su najsigurnija za djecu kao putnike, pješake i bicikliste,
provoditi aktivnosti vlastitog iskustva i svjedočenja kao putnika,
provoditi aktivnosti vlastitog iskustva i svjedočenja kao pješaka i ostalih korisnika cesta,
kako steći naviku razmišljanja i predviđanja dok pješačimo ili vozimo,
kritički analizirati incidente u vožnji s prepoznavanjem opasnih pogrešaka,
razviti emocionalnu inteligenciju kao vozač, putnik i pješak,
priznavanje prednosti pješacima (zašto moraju imati prednost prolaska),
priznavanje prednosti biciklistima i kako se blizu njih ponašati,
priznavanje prednosti vozača kamiona, značaj teretnog prometa i kako se blizu njih ponašati.
voditi računa o pravima putnika (njihovoj udobnosti i sigurnosti),
prepoznavanje društvene i osobne koristi od pozitivnog i susretljivog ponašanja u prometu, posebno preko organiziranja grupnih rasprava o značaju uljudnosti u javnom ponašanju i štititi ideal socijalne odgovornosti na javnim mjestima,
priznati ljudska prava svih vozača, a posebno objektivno prosuđivanje ponašanja stranaca.
Visoka škola: usredotočenost na osjetilno-motoričke vještine vožnje Studenti će učiti:
dodatno usavršavati vozačke vještine sa simulatorom vožnje i vožnjom u prometu pod nadzorom,
koristiti tehnike vlastitog svjedočenja i samokontrole za postizanje vještina vožnje automobilom,
razviti sposobnosti nadziranja i kontrole pojedinca za preuzimanje rizika u različitim uvjetima vožnje,
ostati na oprezu postižući rutinu pažljive provjere,
biti spreman na postupanje u opasnostima (ispuniti primjerena sigurnosna načela u uvjetima emocionalnog izazivanja),
biti spreman na postupanje prema agresivnim vozačima ili korisnicima cesta,
provoditi primjerenu i učinkovitu komunikaciju na razini vozač-vozač s kontrolom bijesa na licu, držati se lokalnih pravila vožnje, biti ljubazan i radije provoditi snošljivu nego agresivnu vozačku strategiju,
provoditi osnovne vježbe vožnje unutar grupe kao pripremu za QDC pristup,
ponašati se s uvažavanjem i suradnjom prema provođenju prometnih propisa.
Nakon dobivanja vozačke dozvole.
QDC pristup
Što je QDC (Kvalitetni krugovi vožnje)?
QDC-i su grupe od 2 do 10 dragovoljaca koji se organizirano susreću da bi si pomogli i ohrabrili jedan drugog kako bi slijedili i ostvarili program samo-poboljšanja u vožnji.
Odrasli vozači trebaju se stalno osposobljavati kroz QDC. QDC mogu biti organizirani u susjedstvu, obitelji, školi, radnom mjestu, ili kao on line grupa u različito vrijeme.
Zašto QDC?
Neki vozači imaju manjak motivacije da se sami usavršavaju u vožnji, a uz to procjena je psihologa-istraživača da većina vozača to i ne radi. Grupna podrška povećava vjerojatnost da će promjene biti uspješne. Najveći broj vozača treba društvenu i pedagošku grupnu podršku da bi održavala cjeloživotnu motivaciju za aktivnosti samo-poboljšavanja u vožnji, jer se u takvoj grupi:
vode vozačke bilješke, zapisnik, dnevnik ili neki drugi sistematičan dugotrajni zapis,
izvode postupci samo-ispitivanja kako bi svatko sam sebe objektivno upoznao kao vozača,
radi na tome da se kod vozača osujeti stečeni cinizam i pesimizam sa stečenim optimizmom i da se shvate njihove interakcije za zdravlje,
uči emotivna inteligencija kroz analizu scenarija incidenata vožnje i razumijevanje donošenja odluka,
podržava defenzivan način vožnje i analizira korist od njega,
kulturno razumijevanje bijesa na cesti i kako će nestati u slijedećoj generaciji,
nastavlja voziti obogaćen novim iskustvima i nadalje vlastitom vožnjom prikupljanja novih.
Danas u SAD QDC postoji samo u eksperimentalnim grupama studenata psihologije prometa. Kako raste gustoća i složenost prometa i broj i posljedice prometnih nesreća, društvo će trebati razviti bolju vještinu vožnje kod populacije vozača. Predviđa se budućnost u kojoj će biti potrebna vozačka dozvola stečena na osnovu vozačkih vještina, a koja će uključivati prakticiranje QDC-a iz razloga jer je on jeftin i snažan mehanizam stjecanja vještina za univerzalno i cjeloživotno osposobljavanje vozača. Predviđa se da slijedeće stoljeće automobilskog društva neće završiti prije nego QDC postane dijelom normalne cjeloživotne karijere svakog vozača u svim razvijenim zemljama.