Priznajem i sam...kao i većina svih ostalih ljudi na planetu Zemlji... da prošlu godinu treba zaboraviti. Ali ne i zanemariti! Ona je dio povijesti i njena ostavština će nas pratiti i ove, ali i nadolazećih godina jer ne možete zanemariti njene posljedice, kako pozitivne - tako i negativne.
Prošla godina je donijela malo toga pozitivnoga - ali je donijela. Donijela je, s prometnog gledišta, globalni pad emisije stakleničkih plinova i smanjeni broj žrtava na javnim cestama. Kako Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske redovito izdaje Statistički pregled sigurnosnih pokazatelja na cestama za svaku završenu kalendarsku godinu unazad petnaestak godina, tako sam odlučio malo analizirati podatke za 2020. godinu i donijeti neke zaključke te ih podijeliti s Vama. Prije godinu dana pisao sam članak o 2019. i kao povijesno važnoj godini jer je prvi put broj poginulih na cestama u Hrvatskoj bio manji od 300. U godini 2020. taj se broj dodatno smanjio! Zanimljivo je usporediti smanjenje broja prometnih nesreća s nastradalima i poginulih osoba po Policijskim upravama za prošlu i pretprošlu godinu.
Očigledan je pad i broja prometnih nesreća i poginulih osoba u županijama koje su bile jače zahvaćene posljedicama smanjenog cestovnog prometa, poglavito tranzita putnika, turističkog prometa, kao i prometa uvjetovanog zabavom, odmorom ili razonodom.
Već sam u prijašnjim člancima naglašavao kako je ponašanje u prometu odraz društva u kojemu živimo te kako obrasci naših želja, navika, mjerila vrijednosti, pa i stilovi života neminovno utječu na sigurnost prometa. Tu se krije i odgovor na pitanje kako se u Republici Hrvatskoj u 2020. postiglo znakovito smanjenje broja prometnih nesreća i njenih posljedica u svim njezinim parametrima. Odgovor je logičan. Smanjio se intenzitet prometa! Smanjila se želja, potreba ili nužnost da se krećete, sudjelujete ili se pojavljujete na javnoj cesti. Kada se broj sudionika, vozila, sati rada ili prijeđenih kilometara u znakovitom mjerilu smanji, smanjuje se i mogućnost nastanka ili sudjelovanja u prometnoj nesreći.
Ako je ukupan Nacionalni dohodak u Republici Hrvatskoj prošle godine pao za otprilike 10%, ukupan broj prijeđenih kilometara vozila smanjen za 10% u odnosu na pretprošlu godinu, broj turista i tranzitnog prometa upola smanjen u odnosu na 2019. godinu, te ako je onemogućen rad uslužnih objekata za zabavu i provod te noćno kretanje, koji sami po sebi generiraju moguće nepropisno i neodgovorno ponašanje na javnoj cesti, nije nelogično zaključiti da bi najmanje u jednakoj mjeri i broj prometnih nesreća mogao i trebao značajno biti smanjen. Na istom tragu logičnog zaključivanja treba pratiti dijagrame usporedba mjesečnih pokazatelja sigurnosti prometa prošle (2020.) i pretprošle (2019.) godine s naglaskom na razdoblje ograničenog kretanja u proljeće i krajem 2020. godine.
UKUPAN BROJ PROMETNIH NESREĆA U REPUBLICI HRVATSKOJ |
God |
Sij |
Velj |
Ožuj |
Trav |
Svib |
Lip |
2019 |
2119 |
2038 |
2496 |
2363 |
2618 |
2956 |
2020 |
2166 |
1885 |
1626 |
1264 |
1961 |
2521 |
|
Srp |
Kol |
Ruj |
List |
Stud |
Pros |
Ukupno |
3154 |
3053 |
2815 |
2739 |
2395 |
2621 |
31367 |
2821 |
2859 |
2472 |
2510 |
1978 |
2011 |
26074 |
|
|
Prošlogodišnji podaci o smanjenju broja prometnih nesreća gode oku i uhu analitičara, statističara, pa i političara, ali nedvojbena je činjenica da ni svi ti događaji od prošle godine nisu pomogli da se približimo brojci od 213 poginulih osoba koliko je bilo zacrtano Nacionalnim programom sigurnosti prometa na cestama sada nam tako daleke 2011. godine! Ali moramo naglasiti da je prošle godine ipak poginulo 237 osoba! To nisu osobe starije životne dobi s komorbiditetima, onkološki bolesnici ili osobe koje su bile na respiratoru. To su, u pravilu, mladi, zdravi, radno sposobni i aktivni ljudi koji tog zadnjeg jutra kad su se probudili sigurno nisu imali pojma o tome da neće živi dočekati kraj tog dana, a toga nisu bili svjesni niti njihovi roditelji, prijatelji, djeca te uža ili šira rodbina... Zašto su poginuli?
Zašto uopće stradavamo u prometu? Usprkos sve kvalitetnijim cestama, usprkos sve sigurnijim vozilima, usprkos sve strožim kaznama, usprkos sve opremljenijim sustavima praćenja, nadziranja i kontroliranja prometa i dalje se gine u prometu na cestama... ZAŠTO? Rješenje ovog pitanja ne leži u (prometnoj) tehnici, tehnologiji ili sigurnosti, već leži u (prometnoj) medicini, psihologiji i sociologiji!
Za većinu nas osobni automobil nije puko prijevozno sredstvo namijenjeno da se u njemu krećemo od točke A do točke B. Osobni automobil je nešto osobno, nešto posebno, nešto što nadilazi racionalno razmišljanje. Ako ste ikad kupovali automobil za sebe, ili ga preuzeli od nekog drugog na korištenje, niste mogli pobjeći od onog ugodnog osjećaja nečeg novog ... kao nove Životne priče. Na stranu cijena koju ste dali za njega ili obveze koje vas čekaju za njegovo održavanje ili korištenje. Sve se u pravilu relativno zaboravlja u korist osjećaja slobode, moći, prestiža ili imidža. Naročito ako se radi o vozilu više klase ili jačeg pogonskog sklopa. Iako realno treba priznati da se na cestama u Hrvatskoj više ne kreće puno vozila slabih performansi. Tako na primjer najjeftiniji automobili koje možete kao nove kupiti u Republici Hrvatskoj, po deklaraciji proizvođača, postižu brzinu od 150 km/h na više i ubrzanje do 100 km/h unutar 15 sekundi! Ako smatrate da to nije puno, probajte vlastitim nogama to postići ili dostići. To su vrijednosti koje našim očevima prije tridesetak godina nisu bile toliko dostupne, a našim djedovima od prije šezdesetak godina su bile čak i nestvarne. Ta se vozila deklariraju s velikim brojem EURO-ENCAP zvjezdica kao i malom količinom ispuštanja ugljičnog dioksida po prijeđenom kilometru - ali u uvjetima maksimalne brzine ili maksimalnog ubrzanja te su vrijednosti potpuno besmislene! Također se u ta vozila sve više ugrađuju elementi pro-aktivne sigurnosti koji vozača upozoravaju na nepropisne, pogrešne ili opasne radnje poput neodržavanja sigurnosnog razmaka, prelaska preko neisprekidane uzdužne crte ili nepoštivanja ograničenja brzine - sve dok ih vozači ne isključe jer su im "smetnja" ili ih smatraju "nepotrebnima"! Osim toga, zbog dobre izolacije od buke i vibracija, kao i velikog broja dodatnih uređaja u vozilu koja utječu na distrakciju poput korištenja multimedijalnih uređaja, navigacije ili klimatizacije, vozač se u vrlo kratkom vremenu može naći u nepropisnoj ili neprilagođenoj brzini, a da toga nije niti svjestan.
Tu su i životni problemi koji sve nas tište i o kojima razmišljamo kada upravljamo vozilom poput, „Što će mi djeca raditi kod kuće?“ ili „Što me čeka na mom radnom mjestu?“. To može biti i zabava ili svađa s vašim suvozačem ili putnicima. Svi ti čimbenici mogu pridonijeti da se u jednom trenutku, vozeći automobil, nađete u situaciji gdje nedostatak pažnje i prekomjerna brzina rezultiraju sudarom vozila s drugim vozilom ili objektom. Što će se u tom trenutku dogoditi Vama ili Vašim putnicima o tome odlučuje fizika ... a nju zanimaju samo dvije stvari - brzina i ukupna masa vašeg vozila u tom trenutku. Možete imati visoko mišljenje o sebi ili svom vozilu, ali za fiziku vi ste samo nakupina ugljikohidrata, masti i bjelančevina koja se nalazi u umjetnoj tvorevini načinjenoj od metala i nemetala. S jedne strane imate današnja vozila koja su u pravilu teža od jedne tone i postižu već u trećem stupnju prijenosa brzinu i do 100 km/h. S druge strane imate vozače čija biologija nije prilagođena za brzine veće od one koju mogu postići hodajući, čija je psihologija još manje svjesna opasnosti koja se u svakom trenutku može pojaviti te koji svojim načinom života sve više doprinose tjelesnom, duševnom i socijalnom nazadovanju! Možda griješim, ali evo tri primjera usporedbe „nekada“ i „sada“ promatrana iz svog vlastitog iskustva ...
Sjećam se dobro svoje mladosti, kako smo kao djeca puno više aktivno boravili na otvorenom, bavili se sportskim aktivnostima igrajući se loptom u društvu i vozeći bicikle. Već samim tim aktivnostima, nehotično smo pridonijeli da nam se razvija osjećaj ravnoteže i orijentacije, prostorne koordinacije i stereoskopskog zamjećivanja, osjećaja dinamike i prostorne percepcije, kao i usklađenost rada mišića nogu i ruku. Sve su te karakteristike vrlo važne kada treba svladati tehniku vožnje automobilom, te pratiti i predviđati opasnosti na cesti. Današnja djeca borave u zatvorenim prostorima, zadubljena u male ekrane svojih mobitela, tableta i prijenosnih računala udaljenih od njihovih očiju ne više od jednog metra što pogoduje pojavi kratkovidnosti. Ona u svom virtualnom svijetu upravljaju trkaćim automobilima, mlaznim zrakoplovima, svemirskim brodovima i borbenim vojnicima i pri tome ostvaruju vrhunske rezultate u samoj igri, ali sva ona Bogom dana osjetila i sposobnosti koja smo mi koristili u već spomenutim aktivnostima, u pravilu su neiskorištena i ne mogu se razvijati. Naposljetku, ako i izađu na javnu cestu koriste pomoćna pješačka sredstva opremljena elektromotorima, žiroskopima i ostalim tehničkim rješenjima koja opet ne doprinose razvijanju mišića, motorike i osjeta ravnoteže.
Također se dobro sjećam da smo kao djeca raspolagali s puno manje raspoloživih informacija ili izvora podataka o sadržajima koja su nas zanimala ili su nam trebala. Konkretno, ja sam prije trideset godina o cestovnom prometu mogao nešto čuti ili čitati samo u školskoj knjižnici ili u prometnoj grupi. Nešto bi se našlo u prodavaonici novina, u knjižarama ili antikvarijatima. Danas internetske stranice, društvene mreže i mnogi stručni i informativni portali te socijalne aplikacije nude pregršt informacija koje su dostupne svakom djetetu u svakom trenutku ako uz sebe ima odgovarajući uređaj povezan internetom.
Međutim tu se nalazi i pregršt ne samo korisnih i točnih, već i netočnih, neprovjerenih i štetnih materijala, često upakiranih u atraktivne video uratke krcate adrenalinskim sumanutim kaskaderskim montažama izvan granica prirodne fizike. Sve to u glavi mlade osobe vrlo lako može stvoriti krivu sliku ili percepciju ponašanja u prometu ili tehnike vožnje. Time dobivamo novog budućeg potencijalnog prekršitelja prometnih propisa motiviranog prije svega sakupljanjem što je moguće većeg broja pretplatnika ili pratitelja žednih dodatnih uzbuđenja i zabave.
Sjećam se također da smo kao djeca gotovo isključivo komunicirali i ostvarivali društvene i socijalne kontakte neposrednim druženjem „oči u oči“ čime se ostvaruje puno bolja dvosmjerna komunikacija, ali i uvažavanje, poštivanje, tolerancija i odgovornost prema drugoj strani. Bilo je puno teže donijeti odluku kojom bi se drugu stranu, opravdano ili neopravdano, uvrijedilo ili razočaralo jer ste bili na licu mjesta i svjedočili reakciji te osobe. Današnja djeca i mladi ne samo da su motivirana, već su u nekim situacijama i prisiljena komunicirati „On Line“ gdje nema izravne „oči u oči“ komunikacije, a na taj se način puno lakše osoba navikne na zanemarivanje, vrijeđanje ili isključivanje osobe s kojom se susreće. To posljedično dovodi do sličnog obrasca ponašanja i u prometu što u uvjetima gustog prometa i složenih prometnih situacija u kojima dolazi do izražaja međusobna komunikacija i suradnja svih sudionika prometa može biti vrlo štetno.
Moj dojam je, ponavljam još jednom, MOJ dojam je da današnje generacije mladih vozača u odnosu na svoje vršnjake od prije trideset godina ima slabiju motoriku, slabiju kondiciju, smanjenu percepciju, smanjenu sposobnost orijentacije i koordinacije u prostoru kojim se kreću, smanjenu potrebu za problemskim razmišljanjem, smanjenu socijalnu i društvenu osjetljivost te smanjenu svjest o posljedicama svojih odluka koje u određenom trenutku donesu. Osim toga, sa zadovoljstvom i bez razmišljanja uzimaju i konzumiraju nova tehnička rješenja i tehnologije takvom brzinom i učestalošću da u vrlo kratkom vremenu postanu potpuno ovisna o njima, a s druge strane, potpuno izgubljena ili bespomoćna bez njih.
Ne, nisam protiv tehnologije! Ali i da jesam to mi ništa ne bi vrijedilo, jer automobilska industrija već velikim koracima korača prema električnim vozilima najvišeg (petog) stupnja autonomne vožnje. Pitanje je samo koliko će godina proći da ih prihvatimo zdravo za gotovo kao što sada prihvaćamo tehnologiju koju prije trideset godina nismo mogli zamisliti niti u znanstvenofantastičnim filmovima.
A kad čujete za nečije stradavanje u prometnoj nesreći nemojte odmah pomisliti da je stradala osoba koja je to zaslužila ili je sudbina tako htjela. Najčešće se radi o sudionicima u prometu poput mene ili Vas koji se zateknu na cesti u vremenu i prostoru u kojemu treba u vrlo kratkom vremenu predvidjeti, uočiti, prepoznati opasnost te donijeti ispravnu odluku i istu brzo i točno sprovesti - što nije lako ... Nikome od nas!