PROCITAJTE

Prateći podatke iz tablica možemo uočiti da smo se toj brojci približili još prije pet - šest godina, ali ostvarili smo je tek prošle 2019. Gledajući s tog motrišta - to je dobra vijest.

Iako s trendom smanjenja broja prometnih nesreća, broja ozlijeđenih osoba i broja poginulih u prometu u ovih proteklih deset godina možemo biti zadovoljni, daleko je to od odlične vijesti. Nacionalnim programom sigurnosti cestovnog prometa mi smo taj cilj morali ostvariti još 2016. dok bi se ove godine, prema tom planu, broj smrtno stradalih na Hrvatskim cestama morao zaustaviti na brojci od 213.

U Hrvatskoj općenito, pa tako i u prometu, voli se naglašavati napredak u dužem vremenskom razdoblju kada se uspoređujemo sami sa sobom. 2009. godine smrtno je stradalo 548 osoba i to je u odnosu na 297 osoba od prošle godine bitno smanjenje. Ali to je i mazanje očiju ako te podatke usporedimo s podatcima o stradalima u Europskim zemljama ili samo s Norveškom koja je predvodnica u mnogočemu u EU, pa tako i u sigurnosti prometa.

To je zemlja u kojoj već godinama broj smrtno stradali u prometu više nego dvostruko manji od broja stradalih kod nas, dok je prošle godine broj poginulih osoba na Norveškim cestama bio 110. Među stradalima nije nit jedno smrtno stradalo dijete (starosti do 16 godina)! Govorimo o zemlji koja ima milijun stanovnika više od Hrvatske, dva milijuna više vozila od Hrvatske i prostire se područjem polarnog kruga gdje su uvjeti noćne vožnje, niskih temperatura i skliskih kolnika neusporedivo trajniji nego u Hrvatskoj.

Norveškom glavnom gradu Oslu koji broji više od 670.000 stanovnika prošle je godine poginula samo jedna osoba u prometu!

Kako je moguće da Norvežani, potomci Vikinških plemena koji su prije nepunih tisuću godina sijali strah i trepet po srednjovjekovnoj Europi, danas predstavljaju nama (a i ne samo nama) nedostižnu razinu sigurnosti cestovnog prometa?

Djelomičan odgovor na ovo pitanje dobio sam sasvim slučajno prošlog ljeta kada sam imao prilike razgovarati s jednom obitelji čiji bi članovi mogli predstavljati neki prosječni okvir Norveškog modela ponašanja. Radi se o četveročlanoj obitelji srednje platežne moći. Svi žive, rade i školuju se u Oslu, a svake godine ljeti putuju u jednu od mediteranskih zemalja, pa su se tako zatekli i u Hrvatsku. Doputovali su zrakoplovom iz Osla u Pulu, tamo iznajmili kampersko vozilo na desetak dana, stacionirali se u jednom od kampova na Istarskoj obali, iznajmili osobni automobil u blizini kampa i njime se povremeno provozaju po lokalnim cestama i posjete gradove u okolici.

U Norveškoj ne posjeduju vlastiti osobni automobil, Iako bi siga mogli priuštiti. U  Oslu im je nepotreban, nepraktičan, preskup i manje siguran zahvaljujući vrlo učinkovitom i sigurnom gradskom i međugradskom prijevozu te dostupnosti rent-a-car usluga.

Upravo se pojam Sigurnost kod njih uistinu piše velikim slovima. Nikome ne pada na pamet da vozi nepropisno i brzo, pod utjecajem alkohola ili s mobitelom na uhu, da ne koristi zaštitnu kacigu ili sigurnosni pojas. Kad ih pitate zašto se tako ponašaju, prvo će vas zbunjeno pogledati čemu takvo pitanje, a onda će nedvosmisleno odgovoriti.... pa zato jer je to opasno! I kraj priče. Nema tu pregovaranja... Njihov stav je vrlo jasan. Ako samo nešto nepropisno učiniš - stradat ćeš na ovaj ili onaj način. Ako uoče nekoga da se ponaša nepropisno odmah se tu osobu upozorava ili se zove policija da "urazumi" tog pojedinca, pa makar on bio vaš kućni prijatelj ili član obitelji.