Bombardirani smo učestalo u medijima i s raznoraznih ekrana o vršnjačkom nasilju, fizičkom nasilju, verbalnom nasilju, uznemiravanju, zlostavljanju u obitelji i školama, nasilju u medijima, cyberbullyingu, bullyingu, bossingu, mobingu … i tko zna kakvoj smo još sve vrsti nasilja ili uznemiravanja izloženi. S razlogom se pitamo: Što je to s nama? Što je to s našom djecom i mladima? Što se to događa? Gdje i kada je sve pošlo po krivu?
Zapravo i nije mi namjera pisati baš o tom, nažalost, danas globalnom zdravstvenom problemu – vršnjačkom nasilju i zlostavljanju među djecom, adolescentima i tinejdžerima - globalnom problemu koji zaista treba ozbiljno sagledati i promptno rješavati. Ipak, pogledamo li dostupne izvore ili podatke UNICEF-a, za bilo koju zemlju u svijetu, primjetni su neželjeni trendovi i porast nasilja, bilo među djecom osnovnoškolskog uzrasta ili među adolescentima. Nažalost, zlostavljanje i vršnjačko nasilje je stvarnost za značajan dio djece i mladih diljem svijeta (UNICEF, 2022, unicef.org/topic/child-protection/violence/peer-violence).
Djelić citiranih podataka dobivenih istraživanjima samo je naveden kako bi se osvijestila težina ovoga problema.
|
Izvor: Unicef (2022) Vršnjačko nasilje (data.unicef.org/topic/child-protection/violence/peer-violence) |
Vrlo su interesantni i podatci o vršnjačkom nasilju među tinejdžerima prikazani u istraživanju Youth Endowment Found-a u kojem se istražuju načini na koje nasilje i strah od nasilja – oblikuju živote djece (Djeca, nasilje i ranjivost 2022. - Izvješće Fonda za mladež o iskustvima nasilja mladih ljudi; Children, violence and vulnerability 2022. - A Youth Endowment Fund report into young people’s experiences of violence).
Istraživanje je obuhvatilo 2.025 djece i mladih i pokazalo sljedeće:
- 14% djece tinejdžerske dobi bilo je žrtva nasilja u posljednjih 12 mjeseci
- 39% tinejdžera bilo je žrtva ili svjedok nasilja u posljednjih 12 mjeseci
- 55% tinejdžera reklo je da su u posljednjih 12 mjeseci vidjeli nasilne sadržaje u stvarnom životu na društvenim mrežama.
- 24% je reklo da su vidjeli djecu kako nose, promoviraju ili koriste oružje.
- 65% tinejdžera reklo je da su promijenili svoje ponašanje kako bi se zaštitili od nasilja u posljednjih 12 mjeseci.
- 14% je izostalo iz škole zbog straha, a 14% je reklo da im je strah uzrokovao gubitak koncentracije.
- 16% izbjegavalo je zbog straha odlazak na društveni događaj, a čak 2% je reklo da ih je strah doveo do toga da nose oružje.
- 26% izjavljuje da želi vidjeti promjene u policijskom radu kako bi se riješilo nasilje (kao što je više patrola uz klubove ili mjesta aktivnosti za mlade (15%) te na mjestima rasparčavanja droga i alkohola (10%).
Osim toga istraživanje navodi da je u godinama prije pandemije Covid-19 nasilja bilo manje. Tijekom pandemije nasilje se smanjilo: pljačke su se smanjile za 34%, ubojstva za 20% a bolnički prijemi osoba godišta 0-17 povezani s ranjavanjem nožem smanjeni su za 14% između 2019./20. i 2020./21. Kako su ograničenja popuštala, neki oblici nasilja vratili su se na razinu prije pandemije, dok drugi nisu. Pljačke su i dalje 27% ispod stope iz 2019./20., ali su ubojstva 13-17-godišnjaka u Londonu veća 2021. nego 2019.
Naravno, podatci za našu zemlju nisu posebno drugačiji u usporedbi s drugim zemljama. U Istraživanju o zdravstvenom ponašanju učenika Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (Health Behaviour in School-aged Children - HBSC), objavljenog 2018. a povodom Nacionalnog dana borbe protiv vršnjačkog nasilja (hzjz.hr/aktualnosti/nacionalni-dan-borbe-protiv-vrsnjackog-nasilja) navodi se da je 8 % dječaka i 5 % djevojčica u dobi od 11 godina, 11 % dječaka i 8 % djevojčica u dobi od 13 godina te 7 % dječaka i 8 % djevojčica u dobi od 15 godina je izjavilo da su bili zlostavljani najmanje dvaput unazad nekoliko mjeseci. Da su zlostavljali druge najmanje dvaput unatrag nekoliko mjeseci izjavljuje oko 5 % dječaka i 2 % djevojčica u dobi od 11 godina, 12 % dječaka i 5 % djevojčica u dobi od 13 godina te 10 % dječaka i 4 % djevojčica u dobi od 15 godina. Prema tom istraživanju Hrvatska se smjestila u donjoj polovici ljestvice zemalja uključenih u istraživanje. Na vrhu ljestvice s najvećim udjelom zlostavljača su u sve tri dobi Letonija i Litva. Na dnu ljestvice su Švedska i Island.
Osim toga, u istraživanju se konstatira da je nasilje među mladima veliki problem u većini zemalja. Fizička borba je najčešća manifestacija međusobnog nasilja povezanog s namjernim ozljeđivanjem, što često zahtijeva liječničku pomoć i hospitalizaciju. Da su sudjelovali u tučnjavi tri puta i češće unatrag 12 mjeseci je u dobi 11 godina izjavilo 17 % dječaka i 4 % djevojčica. U dobi od 13 godina taj je postotak iznosio 18 % dječaka i 7 % djevojčica, a u dobi od 15 godina 14 % dječaka i 3 % djevojčica.
 |
| Izvor foto: PCChip |
No, kako rekoh nije mi namjera pisati o prevalenciji međuvršnjačkog nasilja u školama ili virtualnom svijetu, o oblicima i posljedicama nasilja, je li nasilje u porastu, je li okrutnije, kakva je uloga roditelja, stručnjaka ili institucija u prijavljivanju, preveniranju, sprječavanju ili sankcioniranju te pojave, kakav je utjecaj nasilja na društvo, o tome tko generira najviše vršnjačkog nasilja (obitelj, škola, mediji, okružje ili institucije…), o negativnom utjecaju novih tehnologija na mlade, o dostupnosti i velikom izboru neprovjerenih (upitnih) informacija koje su dostupne na mrežama … itd.
Nešto me drugo potaklo na pisanje. Prisjećanje na sintagmu „globalni javnozdravstveni problem“! Tu smo sintagmu koristili učestalo još prije više od deset godina. Ali u jednom drugom kontekstu, kontekstu stradavanja u prometu koje je tada u svjetskim razmjerima poprimilo takve razmjere da je odgovarao termin „globalni javnozdravstveni problem“. Bilo je to vrijeme promocije i međunarodnog prihvaćanja ciljeva UN-ove prve Dekade akcije za sigurnost prometa na cestama (UN - Decade of Action for Road Safety 2011-2020). Ta me sličnost ponukala na dovođenje u vezu mladih ljudi koji pribjegavaju međuvršnjačkom nasilju ili su njemu izloženi te eventualnoj vezi i utjecaju tinejdžera, adolescenata na njihovo buduće ponašanje u prometu. Koliko je meni poznato, taj problem, nažalost, nitko nije sustavno istraživao, ili nije uopće istraživao.
No, meni se nameću pitanja u vezi s ta dva globalna javnozdravstvena problema! Ima li veze vršnjačko nasilje s agresivnim i obijesnim ponašanjem u prometu? Hoće li u skoroj budućnosti biti posljedica po sigurnost prometa zbog rastućeg vršnjačkog nasilja i uključivanja u prometni sustav upravo te mladeži? Hoće li se osjećaj premoći i snage nad žrtvom usvojiti kao buduće ponašanje premoći i snage u prometu? Hoće li vršnjačko nasilje kod mladih formirati takva ponašanja vozača u jakim automobilima u odnosu na one u slabijim automobilima?
Doba mladosti (adolescencije) između kraja puberteta (oko 14. god.) i početka zrelosti (rane 20. god.: teenage) odlikuje se promjenama na emocionalnom i kognitivnom planu. To je razdoblje psihološkog sazrijevanja tijekom kojeg osoba traži svoj identitet i postupno prihvaća ulogu i odgovornosti odrasle osobe. Naročito je izražena težnja za osamostaljivanjem i neovisnošću, zbog čega adolescent može doći u sukob sa svojom sredinom, osobito s roditeljima (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.).
Postavlja se pitanje, kako na primjer, na mladu osobu, tinejdžera u razdoblju odrastanja i sazrijevanja te u razdoblju formiranja stavova bitnih za proces sazrijevanja i prihvaćanja odgovornosti u životu (prometu) utječe ono što svakodnevno gleda na televiziji, u medijima, na raznim portalima, u virtualnoj stvarnosti i video igricama pretrpanim akcijom, agresijom, pucanjem i ubijanjem? Kako djeluju spoznaje da u virtualnome svijetu imamo puno života ili da nakon scena ubojstava u filmovima – glumci idu na večeru? Kako se formira osobnost mladih u moru nasilja? U kom smjeru ide mentalno sazrijevanje „jakih“, „slabih“ ili mentalno labilnih?
 |
Kakvo će ponašanje za budućnost formirati djeca i mladi u prometu koji su bili izloženi međuvršnjačkom nasilju ili su bili nasilnici, odnosno koji su u dužem razdoblju igre i sazrijevanja bili izloženi raznim oblicima nasilja u virtualnom svijetu?
Kakve će stavove formirati mlade osobe gledajući sumnjive uzore i sulude vožnje na mrežama ili na tik-tok izazovima? Kako će se mladi nositi s frustracijama, stresom, nesigurnošću gledajući svoje nedostižne uzore na mrežama? Kako će se nositi s ulogom žrtve? Kako će se sutra u stvarnom prometu nositi s promjenama raspoloženja i teškoćama u ponašanju?
|
Izvor foto:
Braniteljski portal |
Mi se možemo pohvaliti da na ovim web stranicama (www.sigurno-voziti) potičemo na uzorno, odgovorno i sigurno ponašanje u prometu - ali pitamo se koliko mladih to čita?? Stranice sadrže razmišljanja, korisne savjete, objašnjenja i prijedloge koji mogu doprinijeti sigurnijoj vožnji - no pitamo se koliko pratitelja imamo? Možemo li se mjeriti s nekim „sumnjivim“ mrežnim stranicama i sadržajima koji imaju milijune pratitelja?
Koliko možemo našim sadržajima pridonijeti rješavanju problema? U našim očima puno, ali pitanje je koliko smo „priljepčivi“ za mlade? Mi smo uporni u našim nastojanjima i namjeri da možda ipak našim afirmativnim napisima o prometu pozitivno utječemo na nekoga i ništa nas ne može u tome obeshrabriti! Ukoliko time pomognemo u promjeni nečijeg pogrešnog stava ili načina vožnje, ukoliko nekoga potaknemo na promišljanje o posljedicama, opasnostima i riziku u prometu ili ukoliko zbog toga pomognemo u spašavanju samo jednog života, odnosno ako se izbjegne samo jedna prometna nesreća, utoliko je naša zadaća ispunjena!
Prema podatcima MUP-a (Statistički pregled temeljnih sigurnosnih pokazatelja i rezultata rada u 2022., Zagreb, veljača 2023.) u 2022. u RH evidentirana je 32.561 prometna nesreća. U tim je nesrećama poginulo 275 osoba, 2.910 osoba je teško ozlijeđeno, a 10.419 osoba lakše je ozlijeđeno. U odnosu na podatke za isto prošlogodišnje razdoblje, prometnih nesreća više je za 3,5 posto (za 1.108 prometnih nesreća više), poginulih osoba manje je za 5,8 posto (17 osoba manje), lakše ozlijeđenih više je za 11,9 posto (1.111 osoba više) i teško ozlijeđenih osoba više je za 11,5 posto (300 osoba više).
Jesu li današnji prekršaji u prometu, povrijeđeni, poginuli, obijesna vožnja, agresivno ponašanje, poremećaji u ponašanju, frustrirani, … generirani dijelom iz vršnjačkog nasilja? Koliko je onih s neprilagođenim ili nepropisnim ponašanjem koji nisu registrirani u statistici MUP-a? Čine li dio statistike i oni čije je ponašanje posljedica stečenih stavova kao rezultat vršnjačkog nasilja? Da ne govorimo o javnome redu i miru ili sl.
Postavimo si još jedno pitanje, slično pitanje onome koje postavljaju oni koji istražuju neprihvatljivo međuvršnjačko nasilje: Koliko smo puta bili izloženi obijesnom, agresivnom, bahatom ili nasilničkom ponašanju kao sudionik prometa? Dinamika prometa i interakcije među različitim sudionicima prometa mogu utjecati na pojavu takvih ponašanja i maltretiranja od strane pojedinih vozača (i ne samo vozača). To sustav čini toksičnim i štetnim. Hoće li u budućnosti nasilje i strah od nasilja i obijesti u prometu oblikovati sve više neprihvatljivog ponašanja? Postaje li obijesno, bahato, nasilničko ponašanje naša prometna stvarnost. Generiraju li takva ponašanja razvoj prometne nekulture i kulture nesigurnosti?
Obijesna vožnja u cestovnom prometu definirana je Kaznenim zakonom RH (Narodne novine br. 125 od 07.11.2011. Kazneni zakon: članak 226.): „Sudionik u cestovnom prometu koji iz obijesti teško krši propise o sigurnosti prometa vozeći u stanju nesposobnosti za vožnju izazvanoj trošenjem alkohola uz koncentraciju od najmanje 1,50 g/kg alkohola u krvi, ili droge ili psihoaktivnih lijekova, ili vozeći u zabranjenom smjeru, ili pretječući na nepreglednom mjestu kolonu vozila, ili vozeći brzinom koja prelazi pedeset km/h iznad dopuštene u naseljenom mjestu ili području s naznačenim ograničenjem brzine, izazove opasnost za život ili tijelo ljudi, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“
Spomenimo jedan naizgled banalan slučaj. Nije li bahato, opasno, nesigurno, ugrožavajuće, nepropisno, nekulturno, agresivno, nasilno, obijesno … skretanje velikog broja vozača na raskrižju, pri pretjecanju, obilaženju ili mijenjanju prometnih traka … bez uključivanja odgovarajućih pokazivača smjera? A tome smo izloženi svakodnevno u prometu!
Iskustvo pokazuje da postajemo indiferentni na obijesna i agresivna ponašanja. Postajemo promatrači koji ne reagiraju, već se racionalno povlače. Upitajmo se: Usvajamo li tako kulturu sigurnosti? Činjenica jest da većinu naših stavova oblikuje zajedničko – grupno ponašanje. Treba li to dopustiti ili se tome suprotstaviti?
Najgore od svega jest što obijesna i agresivna vožnja mogu proizvesti domino efekt (lančani učinak). Takva vožnja može naljutiti ostale vozače pa oni iskaljuju svoju ljutnju na drugim sudionicima prometa i time izazivanju opasnost čime se smanjuje zajednička sigurnost u prometnom sustavu. Tom utjecaju ne smijemo popustiti! O tome smo već pisali na našim stranicama.
Postavljeno je puno pitanja. Odgovore prepuštamo vama, zato jer o ovoj hipotezi s početka napisa nema relevantnih podataka, istraživanja i egzaktnih odgovora. Zato ovaj napis ostaje na razini pitanja povezanih s problemom. A očito problem nije od jučer, niti kod nas niti u svijetu. Agresivno i obijesno ponašanje u prometu ne smiju postati (ili su već postali) usvojeni načini ponašanja. To je jako opasno za prometni sustav, sigurnost i zaštitu od stradavanja.
Nenad Zuber, svibnja 2023. godine