PROVJERITE
vozac
anketa
provjera znanja
alkotest
PROCITAJTE
Zašto prometna pravila?

Goran Tratnjak, dipl.inž.

Svi smo mi kao djeca bili ponekad razočarani ili ljuti na svoje roditelje zbog silnih zabrana i obveza koje su nam nametali. Što smo više rasli i razvijali se, to je i popis zabrana i obveza postajao sve veći. Ali s vremenom shvatimo da nam sva ta ograničenja, zabrane i obveze dugoročno pomažu da postanemo bolji ljudi i da sigurnije živimo.

Sada znamo zašto se ne smijemo igrati sa vatrom ili strujom. Sada znamo zašto moramo zimi nositi šal oko vrata, a ljeti kapu na glavi. Ništa drugačije nije ni s prometnim pravilima. Prometna pravila postoje samo zato da bi živjeli što duže, što bolje i što sigurnije. Za primjer, uzet ću (samo) tri članka Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

Članak 43.
Vozač koji namjerava na cesti ili drugoj prometnoj površini obaviti neku radnju vozilom ne smije početi takvu radnju ako time dovodi u opasnost druge sudionike u prometu ili imovinu, te je dužan uvjeriti se da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu ili imovinu, vodeći pri tom računa o položaju vozila te smjeru i brzini kretanja.

Članak 44.
Prije obavljanja radnji vozilom vozač je dužan druge sudionike u prometu jasno i pravodobno upozoriti o svojoj namjeri dajući im znak pomoću pokazivača smjera i stop svjetla ili odgovarajućeg znaka rukom.

Članak 51.
Vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta te gustoći prometa tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svakom zaprekom koju može predvidjeti odnosno da može postupiti po prometnom pravilu ili znaku.

Sva tri navedena članka Zakona su do prije stotinjak godina i pojave prvih vozila na cestama bila posve nepotrebna za svakodnevni život. Kada hodamo ulicom po nogostupu rijetko kad pogledamo iza sebe prilikom zaustavljanja ili promjene smjera. O znakovima rukom ni ne pomišljamo. O brzini kretanja je smiješno i raspravljati kada govorimo u kontekstu brzine hoda pješaka. Ali, čekajte malo!

Niste li doživjeli da se prilikom naglog zaustavljanja ili promjene smjera hodanja u gradskoj gužvi netko zaleti u vaša leđa ili rame? Nije li vaša brzina hodanja manja kada je na nogostupu snijeg ili led? Ako se netko zaleti u Vaša leđa, to je u pravilu bez posljedica. Ako se okliznete i padnete zbog leda ili snijega tu su već moguće i ozljede.

Primjećujemo da rizik i posljedice postoje, ali nisu toliko opasne kao prilikom upravljanja vozilom na cesti. Za to postoje tri temeljna razloga: masa, brzina i evolucija. Pješak u hodu raspolaže masom između 50 i 100 kilograma i brzinom od jednog do dva metra u sekundi. Ukupna masa vozila u prometu na cesti kreće se od 1000 kilograma na više, a brzine kretanja od desetak metara u sekundi na više. Dakle govorimo o deset i više puta većim brzinama i masama od uobičajenih za ljudska mjerila. A naše „mjerilo“ je još uvijek (pra)čovjek koji boravi u špilji i čudi se toplini i svjetlosti vatre. Tjelesno zaista nismo daleko odmakli. S druge strane, postoje živa bića kojima su brzine i gustoće današnjeg cestovnog prometa posve uobičajene.

Pogledajte jato ptica u letu. Nema kod njih lančanih sudara ili naleta na prirodnu ili umjetnu prepreku. A nisu im potrebna ni zrcala, ni pokazivači, ni stop svjetla.

Pogledajte divlje konje ili pse u trku. Neće oni izgubiti nadzor nad svojim tijelom i nekontrolirano se zaletjeti u drvo ili završiti u jarku. Niti će gepard prilikom potjere za antilopom spotaknuti se ili ozlijediti, iako postiže brzinu od sto kilometara na sat! To su bića koja su evolucijski prilagođena tim brzinama i postižu ih svojim vlastitim tijelom, bez korištenja strojeva ili alata dostupnih čovjeku. Zato njima prometna pravila nisu niti potrebna, dok nama itekako jesu.

Neka se pravila s vremenom mijenjaju, što ovisi o nizu čimbenika. Prije dvadesetak i više godina u većini država Europe (pa tako i kod nas) ograničenje brzine u naselju je iznosilo 60 km na sat. Danas je ograničenje brzine u većini država Europe (pa tako i kod nas) 50 km na sat. Razlog leži u činjenici da nalet na pješaka pri 60 km na sat u 90% slučaja završava tragično, dok pri 50 km na sat ta se vjerojatnost spušta na 50%. Tisuće je pješaka diljem Europe (ali i Svijeta) poginulo da bi se došlo do tog podatka. Danas znamo da nalet na pješaka pri brzini od 40 km na sat smanjuje vjerojatnost smrtnosti pješaka na (samo) 10%. Zbog toga su u blizini obilježenih pješačkih prijelaza, škola i drugih mjesta gdje se učestalije pojavljuju pješaci i postavljeni znakovi ograničenja brzine od 40 km na sat. Ne zato da bi kočili promet, ili da bi vozači bili nepotrebno usporavani, već zato da, ukoliko dođe do naleta na pješaka, taj isti pješak ima veliku vjerojatnost da preživi takav nalet. Ograničenje brzine posljedica je tjelesne (ne)sposobnosti čovjeka da prihvati toliku brzinu naleta budući da nas prirodna evolucija za takvo što (još) nije dovoljno pripremila.

S druge strane, brzine na autocestama, koje su u prošlosti bile ograničene na 120 km na sat sada su povećane na 130 km na sat. Rezultat je to tehnološke evolucije koja je, za razliku od biološke, daleko brža i dinamičnija, jer su današnje ceste i vozila potencijalno sigurnija i kvalitetnija nego prije 20 i više godina.

Iz svega nabrojenog može se zaključiti da prometna pravila nisu rezultat nečije želje za ograničavanjem slobode kretanja čovjeka ili kažnjavanjem, već su samo posljedica ljudske nemogućnosti da podnese posljedicu rizika koju mu donosi vlastita želja za tehnološkim razvojem.

A kada usporedimo cestovni promet s drugim oblicima prometa (primjerice željezničkim ili zračnim) on je u suštini još uvijek relativno liberalan. Još je uvijek (puno) lakše, primjerice, položiti i posjedovati dozvolu za upravljanje osobnim automobilom, nego primjerice putničkim vlakom ili putničkim zrakoplovom. I prometna su pravila u cestovnom prometu puno jednostavnija nego što su pravila ponašanja pilota zrakoplova. To je rezultat veće odgovornosti i većeg rizika stradavanja ukoliko nešto krene po zlu.

Dio se problema ljudske nesavršenosti rješava automatizacijom tj. uvođenjem računala, senzora i robota, jer su se u pojedinim zadaćama strojevi na žalost (ili na sreću - ovisno o motrištu) pokazali pouzdaniji i sigurniji od čovjeka.

Ovaj je članak pisan smo s jednom namjerom: Da svakom čitatelju dade do znanja da upravljanje vozilom nije isto što i popiti vodu ili pojesti doručak. Naš organizam na to nije evolucijski naviknut i svakog trenutka toga treba biti svjestan. Upravljajući automobilom brzinom većom od 30 km na sat (!) čovjek ulazi u zonu nepoznatog za njegov iskonski um i tijelo. Mi možemo posjedovati veliko iskustvo u vožnji, možemo se pouzdati u kvalitetu svog vozila, možemo steći ogromna znanja i vještine u svom vozačkom stažu, a da pri tom ne doživimo niti jednu prometnu nesreću. To je moguće zahvaljujući nevjerojatnim ljudskim sposobnostima učenja, pamćenja, motivacije i inteligencije. Sve to stoji i Bogu Hvala što je to tako. Ali naše prirodno stanje ravnoteže je (još uvijek) hodanje i trčanje livadama i pašnjacima. Život bez gužve, zastoja, riskantnih pretjecanja i visokih brzina kretanja. Medicina i psihologija su odavno to shvatile i jedan od najučinkovitijih terapijskih liječenja od posljedica prometnog stresa i nesreća je upravo boravak u prirodi i bez prisutnosti brzine. Prometna su pravila rezultat ljudskog uma. Svojevrsni dogovor ( pisanom obliku) između svih Nas koji sudjelujemo u prometu kako bismo, usprkos današnjem suvremenom načinu života, sačuvali sebe i druge sudionike u prometu!  
  Goran Tratnjak, prosinca 2013. godine

POGLEDAJTE

PROMISLITE
invalidne osobe

poruka
SIGURNO VOZITI
ZANIMLJIVOSTI
Jeste li znali
Crtice iz prošlosti
Ideje
Autorska prava © sigurno-voziti.net 2002 - 2017. godine. Sva prava pridržana.