Vjerojatno su vam još u sjećanju eksplozije dviju improviziranih bombi na maratonu što su odjeknule u poslijepodnevnim satima po lokalnom vremenu na ciljnoj ravnini američkog grada Bostona, ubivši pri tom troje, a ozlijedivši preko 250 osoba. Nije prošlo ni tri dana, a već su se našli odgovorni za taj suludi čin. Otkrile su ih nadzorne kamere, kao i fotografije sudionika tog događaja koje su, snimajući utrku, slučajno snimile i same atentatore.
Ovo je samo jedan od primjera kako nadzorne kamere mogu pomoći u rješavanju kriminalnih ili terorističkih događaja. Nadzorne kamere su svuda oko nas. Na ulici, u trgovini, u banci, na autocesti i cestovnim građevinama, na graničnim prijelazima i benzinskim postajama, u blizini štićenih objekata, … praktički posvuda.
Sve se više pojavljuju u vozilima javnog prijevoza, na raskrižjima i ulicama gradova. I nitko se na njih, uglavnom, ne buni. Ne razmišljamo o tome da nas netko ili nešto snima ili promatra. Ne smatramo da nam je narušena privatnost. Većina nas nema ništa protiv takozvanih „crnih kutija“ u zrakoplovima ili plovilima, znajući pri tom da ti uređaji uvelike mogu pomoći oko rekonstrukcije ili utvrđivanja uzroka nesreće, ukoliko se ista dogodi.
Ali što je s osobnim automobilima? Biste li prihvatili da se u vašem automobilu nalazi nadzorna kamera koja snima cestu ispred vas, ili da postoji uređaj koji mjeri parametre vaše vožnje? Mislite li da bi to bio udar na vašu privatnost? Ako tako mislite, bolje vam je da se u doglednoj budućnosti ne planirate odseliti u SAD. Ta bi zemlja od jeseni 2014. mogla uvesti obvezu korištenja takozvanih „snimača događaja“ u svim novim automobilima. Sličan koncept planira uvesti i Europska Unija od siječnja 2015.
Radi se o uređaju koji bi u slučaju prometne nesreće, u trenutku sudara, preko GSM i GPS modula, trenutno i u realnom vremenu, uputio hitan poziv kao i točnu lokaciju mjesta gdje je došlo do sudara, nadležnim službama (policiji ili centru za uzbunjivanje). Na taj bi se način uvelike uštedjelo na vremenu potrebnom za dolazak nadležnih na mjesto nesreće, ali i postigla veća učinkovitost pri pružanju prve pomoći, ukoliko je potrebna.
Osim toga, uređaj bi bilježio i cijeli niz bitnih parametara vožnje: poput brzine, položaja vozila i smjera kretanja, a sve u cilju bolje analize i rekonstrukcije eventualne prometne nesreće.
Tehnički gledano, radi se o uređaju koji se svojom cijenom, konstrukcijom i dimenzijama ne razlikuje bitno od današnjih mobitela.
Položaj uređaja za snimanje s unutarnje strane vjetrobranskog stakla, iza vozačkog zrcala, nimalo ne bi utjecao na preglednost iz samog vozila.
Podaci koje pohranjuje takav snimač za vrijeme vožnje bili bi mnogostruko korisni, kako za vozača, tako i za vlasnika vozila.
A što se tiče privatnosti… davno smo ostali bez nje!
I nemojmo se zavaravati kako je automobil naš privatni prostor, ako njime jurimo javnom cestom. Naše ponašanje u automobilu javna je, a ne privatna stvar, jer svojim ponašanjem neposredno utječemo na okolinu kojim vozimo. Kao što u svom vlastitom stanu puštajući glasnu glazbu ometamo susjede ili sustanare, tako i vozeći svoj automobil na nepropisan ili agresivan način javnom cestom, ometamo i ugrožavamo ostale sudionike u prometu.
„Naša“ privatnost stapa se i gubi u javnom prostoru ulica i cesta, jer „Javnost“ ima pravo biti zaštićena od naših loših navika ili ponašanja, koliko se god mi pozivali na nepovredivost privatnog prostora ili privatnosti. Nije li i jedan spašeni ŽIVOT na cesti vrjedniji od sakrivanja pred očima javnosti? Razmislite!