Covjek, kao bice svjesno svoje povijesti, cesto povodom nekog dogadaja iz prošlosti uprilici prigodnu svecanost, proslavu ili obljetnicu kao podsjetnik na ta minula vremena. Posebno su mu drage „okrugle“ znamenke i što je taj broj veci, to je i ta manifestacija, u pravilu, glamuroznija. Proslave rodendana, vjencanja i završenog školovanja savršen su primjer za to. Obicno potom slijede analize i rasprave oko toga što se u meduvremenu dobro (ili loše) dogodilo, te želje i ocekivanja za bolje sutra.
Republika Hrvatska, kao međunarodno priznata država, nedugo je proslavila 20 godina svoga priznanja. Naravno, kao i uvijek, tom prigodom svaki politički dužnosnik sa pravom govori kako je samostalnost Republike Hrvatske izborena krvavim Domovinskim ratom i kako su upravo žrtve Domovinskog rata osobe koje su najviše dale i pridonijele toj samostalnosti. Njihov broj je velik. Prema podacima Ministarstva rada i socijalne skrbi, za vrijeme Domovinskog rata u razdoblju od 1991. do 1995. godine, poginulo je ili nestalo 13.583 osoba. Kao kad bi nestala populacija grada Daruvara. Jedina (slaba) utjeha u svemu tome je da taj broj više neće rasti, a vrijeme čini svoje i svi se mi sve više okrećemo sadašnjosti ili budućnosti.
Međutim, ona nije svjetla, barem kada govorimo o žrtvama cestovnog prometa. Iako je znakoviti trend opadanja poginulih u prometu zadnjih godina (2011. je godine prema podacima iz Ministarstva unutarnjih poslova poginulo 415 osoba, što je smanjenje smrtno stradalih za deset osoba u odnosu na 2010.), ako pobrojimo sve poginule u zadnjih 20 godina, tj od 1992. do 2011. dolazimo do brojke od 13.297 osoba, što je vrlo blizu brojci poginulih i nestalih u Domovinskom ratu. Nažalost, velika je vjerojatnost da ćemo upravo ovu, 2012 godinu, završiti s većim brojem poginulih na Hrvatskim prometnicama nego u Domovinskom ratu. A taj će broj i dalje rasti.
Najžalosnije je u svemu tome što se te žrtve ne spominju ni u kakvim državnim domjencima, prigodama, obljetnicama ili drugim događajima, što ih stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na ove druge. Ne postoji ni jedan dan u godini u kojem bi se državni dužnosnici ili politički lideri prisjetili malo i tih žrtava, te popričali sa žrtvama prometnih nesreća ili njihovim bližnjima darovali riječ utjehe. Ovako, svima njima preostaje da se sami rehabilitiraju kako znadu i umiju.
Svemu tome ruku pod ruku dolaze i nezadovoljstva žrtava zbog nekvalitetnih očevida ili vještačenja prometnih nesreća, obezvrjeđivanje materijalne i nematerijalne štete od strane osiguravajućih društava, borba s dugoročnim sudskim procesima koji (često) završe u zastari ili (još češće) u nepravednoj i ponižavajućoj presudi.
Općenito se žrtve u prometu dovoljno ne valorizira, čak i kada se dogodi nesreća s velikim brojem stradalih. Nitko više od javnih osoba ne spominje 22. rujna 1989. kada je na nezaštićenom željezničkom prijelazu u Pojatnom, pokraj Zaprešića, u samo nekoliko minuta poginulo čak dvanaest (12) učenika škole koji su autobusima putovali na izlet. Da je isti broj učenika kojim slučajem stradao od neprijateljske granate u doba Domovinskog rata, taj događaj nikad ne bi pao u zaborav.
Nipošto ne podcjenjujem žrtve ratnog stradavanja, ali meni osobno kao roditelju gubitak djeteta bi mi jednako teško pao stradalo li ono od vlaka ili oružja. Za vrijeme Domovinskog rata nitko od moje bližnje rodbine ili prijatelja nije poginuo, ali u zadnjih 20 godina na cestama pognulo mi je dvoje prijatelja, mojih godina, vozeći nepropisnom ili neprilagođenom brzinom, a poznajem još najmanje dvoje ljudi koji su u tom vremenu zbog vožnje pod utjecajem alkohola prouzročili nečiju smrt na cesti.
Pitam se samo koliko je Hrvatskih državljana u zadnjih 20 godina izgubilo voljenu osobu, a time i mogućnost da živi sretno i zadovoljno u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj? Koliko je samo uzornih i uspješnih obitelji podleglo depresiji i razočaranju zbog gubitka ili teškog ozljeđivanja svojih članova? Koliko je samo prijateljskih ili rodbinskih slavljeničkih trenutaka poput rođendana ili imendana izgubilo značaj i smisao kada se nepremostiva tuga nadvije nad radošću sa Životom? Jedan od slavnih citata koji glasi; „Tko ne uči iz vlastite prošlosti, osuđen je činiti iste greške i u budućnosti!“ najbolje dočarava sumornu stvarnost koju donosi svakodnevnica na Hrvatskim cestama.
