Svaka razvijena zemlja nastoji stradanja u prometu svesti na društveno prihvatljivu razinu. To mora biti i jest dugoročni cilj svake zajednice koja sigurnost shvaća kao društvenu kategoriju. Svesti stradanja u prometu i broj prometnih nesreća uopće na prihvatljivu razinu, znači utvrditi niz konzistentnih kvantitativnih i kvalitativnih ciljeva koji određuju strategije djelovanja od nacionalne do lokalne razine.
Gubici od prometnih nesreća (poginuli, povrijeđeni, traumatizirani u najširem smislu, materijalne štete i štete nanesene okolišu) ogromni su i predstavljaju značajan društveni, gospodarski i zdravstveni problem. Procjenjuje se da dosežu iznose u visini od 0,35% pa sve do visokih 4,0% bruto nacionalnog dohotka, a u nerazvijenim zemljama još su i viši.
Trošak prometne nesreće teško je posve precizno izračunati. Temelj za izračun troška prometne nesreće predstavlja gospodarska i društvena korist koja proizlazi iz izbjegnute nesreće, to jest kada nitko nije poginuo, nije bio teško ranjen ili lako ranjen, ili je izbjegnuta materijalna šteta.
Ukupna šteta od prometnih nesreća ne obuhvaća samo troškove liječenja, materijalnu štetu: izravnu na vozilima te neizravnu u smanjenoj vrijednosti vozila, te gubitak zbog odsutnosti s posla, već uključuje i štetu koja se ne može izravno iskazati: smanjena mogućnost privređivanja, privremena ili stalna nemogućnost privređivanja, gubitak radne sposobnosti, nemogućnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti, izravni reprodukcijski troškovi medicinske ili profesionalne rehabilitacije, neizravni reprodukcijski troškovi policije, sudskih procesa, osiguravajućih društava i drugi administrativni troškovi, pa sve do emocionalnih traumi, poteškoća nakon nesreće te poremećaja u obiteljskom životu.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije trošak poginulog u prometnoj nesreći procijenjen je na jedan milijun eura. Ostali, teško procjenjivi, troškovi od prometnih nesreća u zemljama Europske Unije rastu na oko166 bilijuna eura po godini.
Smrtna stradanja u prometu na cestama u svjetskim razmjerima su na desetom mjestu od svih smrtnih stradavanja i čine 2,2% svih uzroka smrtnosti. U 2000. godini u svijetu je stradalo gotovo 1,2 milijuna ljudi što odgovara kompletnoj populaciji jedne Estonije ili Cipra i Luxembourga zajedno ili Praga. U desetgodišnjem razdoblju od 1991. do 2001. godine u svijetu u prometnim nesrećama poginula je populacija države kao što je Češka ili Grčka ili Mađarska ili Švedska. Prema projekciji WHO, ako se zadrži ovakav trend, 2020. godine u cestovnom prometu bi moglo biti 2,3 milijuna poginulih, koliko broji stanovništvo Slovenije ili Makedonije.
Zbog svega navedenog zaštita sudionika prometa danas prerasta u univerzalnu odgovornost i nadilazi granice pojedinih zemalja poglavito zbog mobilnosti koja jest nedvojbeno univerzalna kategorija. Stoga, zaštita sudionika prometa postaje internacionalni problem, a ne samo ustavno pravo pojedinca da ga se zaštiti od onih koji ugrožavaju druge u prometu na cestama.
Temeljem ovakvoga promišljanja posve je razumljivo i očekivano da se na međunarodnoj razini utvrđuje sustav vrijednosti i propisuje minimum standarda koji uređuju elemente prometnog sustava i daju mu posve razvidnu društvenu dimenziju (harmonizacija propisa, nadzor prometa, sankcije), tehničku dimenziju (ceste i oprema, tehnička ispravnost vozila, ekološki standardi), edukativnu dimenziju (znanja i vještine) i psihološku dimenziju (ponašanja i stavovi).
Spoznavši ovaj problem EU je prišla izgradbi široke lepeze strategija kako bi se problem riješio, odnosno, ublažile posljedice. Multi-strategijski pristup, po načelu podjele odgovornosti na lokalnoj, nacionalnoj i/ili europskoj razini, koji podrazumijeva ulogu vlada i drugih ovlaštenih tijela kao i nevladinih organizacija, čini okvir unutar kojega će se djelovati kada je riječ o sigurnosti prometa.
Jedna od strategija odnosi se, naravno i na mlade vozače po iskustvu. U zemljama EU, što je danas nedvojbeno svjetski problem, najviše smrtnih slučajeva ima u populaciji vozača mlađoj od 24 godine. Posve je razvidna potreba što ranijeg učenja djece i mladeži odgovornom ponašanju u prometu, nego pokušavati promijeniti ponašanje ljudi u nekoj kasnijoj dobi kada su već, u pravilu, usvojili negativne navike. Jedan smjer djelovanja ide prema predškolskim ustanovama i školama koje bi trebale odigrati ključnu ulogu, a prometni odgoj i sigurnost u prometu bi trebali postati obaveznim predmetom u osnovnim i srednjim školama. Drugi smjer djelovanja je prema autoškolama i osposobljavanju kandidata za vozača, što bi se trebalo značajno poboljšati, uz razvoj modernih i prikladno uređenih vježbališta koja se koriste u ovu svrhu.
Posve je logično zaključiti da je na razini zemalja EU proizašla potreba za ujednačavanjem sustava osposobljavanja, provedbe vozačkih ispita i uvjeta za izdavanje vozačkih dozvola.
Sigurnost prometa na cestama je kompleksno, interdisciplinarno pitanje u kojem različiti čimbenici igraju važnu ulogu i međusobno značajno djeluju jedni na druge. Tradicionalna klasifikacija mjera sigurnosti na cestama na tri skupine (infrastruktura, tehničke osobine vozila i ponašanje sudionika u prometu) navodi na pristup koji nedovoljno uzima u obzir utjecaj mjera na sustav u cjelini i moguće popratne pojave koje mogu smanjiti djelotvornost.
Vozač se smatra ključnim čimbenikom u ovom složenom sustavu. Velika većina nesreća vjerojatno bi se izbjegla da su se poduzeli odgovarajući postupci u pravom trenutku, a same posljedice potpuno neočekivanih i nepredviđenih pogrešaka i kvarova unutar infrastrukture ili vozila ionako se ne mogu izbjeći. No takvi su slučajevi vrlo rijetki.
Žrtve prometnih nesreca su rezultat poremecaja u složenom sustavu ljudskih odluka i postupaka, razlicitosti infrastrukture i vrsta vozila. Smanjenje broja žrtava znacilo bi poboljšanje ovog sustava na takav nacin da se pogreške sustava dogode rjede i/ili da ih se unutar sustava može kompenzirati, odnosno stvoriti uvjete koji ce umanjiti posljedice kada se nesreca dogodi. To znaci da je broj žrtava u prometu uzrokovan greškama u prometnom sustavu kao cjelini i može se smanjiti jedino usvajanjem sustavnog pristupa ovom pitanju.
Jedan od segmenata složenog sustava sigurnosti nedvojbeno je i dobro osposobljen vozač. Budući da je osposobljavanje kandidata za vozače djelatnost šireg, ne samo nacionalnog interesa, nego i bitna međunarodna značajka, razvidno je nastojanje međunarodnog ujednačavanja postupaka, načina i sadržaja tog sustava. Zbog toga je osobito značajno uočiti bitne sadržaje po kojima praksa u Republici Hrvatskoj odstupa od međunarodnih normi i/ili prakse u pojedinim zemljama za koje se drži da su u djelatnosti osposobljavanja posebno učinkovite. S tim spoznajama i
cinjenicama nastojim upoznati strucnjake, strucnu i drugu javnost, suvremenike i sudionike procesa stjecanja vozacke dozvole, a i s poduzetim mjerama, akcijama i aktivnostima u procesu uskladivanja sustava osposobljavanja vozaca i provedbe vozackih ispita s normama utvrdenim u EU. Sve to s temeljnim ciljem da vozacka dozvola države Hrvatske bude kompatibilna s istima u zemljama EU. Tako harmoniziranim sustavom osposobljavanja moguce je i posredno utjecati na povecanje sigurnosti u cestovnom prometu.
EU je sagledavši probleme neujednačenosti uvjeta za izdavanje vozačke dozvole, spoznavši vrlo veliki značaj vještina i znanja, a ponajprije ponašanja vozača i njegova shvaćanja svojih sposobnosti i mogućnosti za sigurnost odvijanja prometa na svom području, krenula u projekt standardizacije uvjeta koji moraju biti ispunjeni za izdavanje vozačke dozvole za zemlje članice. Temelj cijeloga projekta bio je “Sporazum o minimalnim uvjetima za izdavanje i važenje vozačkih dozvola (APC) s Prilogom I. i II. koji je donesen u Ženevi 1. travnja 1975. godine, a on se temeljio na Konvenciji o cestovnom prometu potpisanoj u Beču 8. studenoga 1968. godine, iza čega je uslijedilo donošenja Direktiva Vijeća EU. Usprkos svemu, stradanja u prometu naša su i ne samo naša svakodnevnica. Društvena strategija prevencije prometnih nesreća kao društveno neprihvatljivog sporadičnog događaja, to tek mora postati.