Sigurno voziti

Tijekom došadašnjeg rada u autoškoli kao predavač zamijetio sam da veliki broj kandidata robuje raznoraznim predrasudama, te se drže istih kao «pijan plota». Time se odmah u startu stvara negativan stav, pa čak i odbojnost, prema nekomu ili nečemu, i to samo na temelju ranije slušanih priča i pričica. Evo njih deset najčešćih...

AUTOŠKOLA JE NEPOTREBAN I (PRE)VELIKI TROŠAK!
Ovu predrasudu (s pravom) pokušavam već u uvodnim predavanjima odstraniti iz misli kandidata u samom korijenu...i to na način da si pokušaju osvijestiti autoškolu ne kao trošak, već kao investiciju. Jer ako oni prihvate sve ono što čuju, saznaju, nauče i izvježbaju tijekom obuke u autoškoli kao glavne smjernice u svom daljnjem ponašanju u prometu, tada cijena autoškole, kakva god bila, dugoročno donosi višestruke uštede. Autoškola ih uči da ne krše propise (ne plaćaju kazne), da voze ekonomično ( ne troše previše novaca na pogonsko gorivo, potrošni materijal i samo vozilo), da voze sigurno ( izbjegavaju trošak popravka vozila u slučaju materijalne štete i troškova liječenja u slučaju ozljeđivanja). Ukratko, autoškola ih uči kako da za vrijeme svoje vozačke karijere imaju što manje posla sa svim onim subjektima koji «parazitiraju» od nekulturnih, neopreznih, nesigurnih i neizvježbanih vozača. A to su redom: policija, automehaničari, vulkanizeri, prodavači goriva i rezervnih dijelova, autolimari, osiguravajuća društva, odvjetnici, pravnici, suci, sudski vještaci, liječnici, estetski kirurzi, psihijatri, i da ne nabrajam dalje...
A paraziti su po svojoj prirodi vrlo nezasitna stvorenja s kojima se nije za igrati!

MUŠKARCI SU BOLJI VOZAČI OD ŽENA!
Ova se predrasuda vuče od samog postanka ljudske vrste...još od vremena Edenskog vrta i doba Adama i Eve. Tako danas roditelji od samih početaka uče djevojčice na lutke, a dječake na autiće, jer tako svi rade. Kad isti odrastu, jedni se brinu za djecu i dom, a drugi zarađuju i voze automobile...jer tako (opet) i drugi rade. Dakle, što to čini muškarce toliko superijornijim u prometu prema ženama? Da vidimo što kaže medicina. Tjelesna konstitucija žene u pravilu je manjih proporcija od muškaraca iste dobi, što će reći da su žene nježnije i slabije građe. To je manje-više poznato, no to danas u vremenima prepunih srevo-uređaja i raznoraznim «gumbića» ne predstavlja neki problem. Iako je, analogno prethodnoj konstataciji, mozak moškarca veći, žene imaju 15% veću gustoću stanica u čeonom režnju mozga (to kažu znanstvenici iz sveučilišta «McMaster» iz Ontarija u Kanadi op.a.) koji nadzire mentalne procese poput prosudbe, osobnosti, planiranja i radne memorije. Takođe, dokazano je da su žene uspješnije u obavljanju više radnji odjednom, ukoliko te radnje nisu previše složene, jer u suprotnom dolazi do gubitka kontrole i, vrlo često, do pojave odbacivanja pojedinih radnih zadataka bez obzira na ishod. To baš ne zvuči utješno ako znamo da je upravljanje automobilom složena vještina koja od vozača zahtijeva cjelovito primanje informacija o stanju na prometnici, analizu i odgovarajuću reakciju u skladu s naučenim vještinama, psihomotornim stanjem i važećim prometnim propisima.
Osim toga, žene imaju manju sposobnost orijentacije u prostoru, tj. istu postižu uz veći napor i vježbanje. Da vidimo sad psihološku stranu. Muškarac se brine za stvari, a žena za osobe. Muškarac spoznaje sudionika u prometu kao objekt – izvana, dok žena spoznaje istoga kao subjekt, kao osobu - iznutra. Žena vidi duboko, muškarac daleko... Muškarac spoznaje stvarnost kao objektivnu i hladnu, a žena kao subjektivnu, nježnu, toplu i živu. Zato je žena sklona subjektivnosti... ne spoznaje stvari onakve kakve jesu, nego onako kako ih doživljava. Muškarci su skloniji neobičnim stvarima, promjenama i avanturama dok su žene prizemnije...traže konstantnost, sigurnost, pouzdanost i privrženost. Evo, sami zaključite, na temelju navedenih atributa, čije su psihološke karakteristike zahvalnije u cestovnom prometu. Da vidimo što nam govori statistika. Kao izvor poslužit ću se rezultatima istraživanja Kanadskog sveučilišta iz Kalgarija, koji su došli do zanimljivog rezultata... da su najsigurniji vozači u prometu ŽENE u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama života koje na milijardu prijeđenih kilometara izazovu u prosjeku samo četiri prometne nesreće, dok je prosjek 20-godišnjih mladića za istu kilometražu deset puta veći i iznosi u prosjeku 40 prometnih nesreća. Idemo nama malo bliže...u susjednu nam Austriju. Njihov je Autoklub objavio podatak da na austrijskim cestama 75% svih poginulih u prometu, 98% alkoholiziranih vozača i 90% svih koji se autocestama voze u suprotnom smjeru, čine muškarci. A odnos korištenja automobila tamo iznosi gotovo «fifty - fifty». Zaključak donesite sami. Još jedno neovisno dugogodišnje istraživanje govori da muškarci tijekom pet godina vožnje imaju 6,9% vjerojatnosti da dožive prometnu nesreću, dok je kod žena taj prosjek 5,3%. Iskustva naše policije takođe idu u prilog ženama...gavore da su one odgovornije, staloženije, mirnije, razumnije, te da poštuju propise i etička pravila ponašanja. Govorimo općenito, jer uvijek se nađe neka «teta» koja se svojim ponašanjem uvelike udalji od svojih kolegica. I takva osoba u očima muškaraca vrlo često postane reprezentativan model žene kao vozača, a ne iznimka koja potvrđuje pravilo. Dakle, muškarci sami tjeraju vodu na svoj mlin i, s obzirom da ih je (kod nas) više u prometu, uspjevaju održati ugled vozačica na nivou kakvom je. No nije tako svugdje. U Skandidavskim zemljama ( koje su oličenje cestovne sigurnosti i čiji je prosjek stradavanja u prometu višestruko manji od Hrvatskog ) žene kao vozači daleko su više na cijeni. No ovo je ipak «Lijepa naša». Muškarci su u nečemu ipak u objektivnoj prednosti...sa time se slaže Britanska agencija za vozačke standarde koja nadgleda vozačke ispite u toj zemlji. Oni tvrde da mlađi muškarci brže usvajaju vozačke vještine. Njihove statistike pokazuju da muškarci polože praktični dio vožnje iz prvog pokušaja u 46% slučajeva, dok je kod žena ta prolaznost nešto manja i iznosi 40%. Prosječan muškarac tamo ispit iz vožnje prolazi nakon 1,82 pokušaja, dok žena isti prolazi nakon 2,12 pokušaja. Po njima, muškarcima puno bolje leži poligonska vožnja koju su u stanju kvalitetno svladati za, u prosjeku, 12.2 nastavna sata, dok je ženama za isto potrebno 15.3 nastavna sata. Tamo žene imaju 40% veće šanse da padnu na poligonskoj vožnji unatrag i polukružnom okretanju u tri postupka u odnosu na muškarce. Ako je tako u Engleskoj, pa nismo ni mi (pre)daleko. Da rezimiramo stvari. Muškarci su zahvalniji tehničari i bolje se snalaze u kordinaciji prostor-vrijeme-(re)akcija...u tome su nadmoćniji...ali samo do trenutka dok se kod žena ne aktivira «tajno oružje» koje je većini muškaraca strano...a to su upornost, strpljivost, temeljitost i težnja savršenstvu. Kada se tu umješa i inat, tada se događa ono što se danas (sve češće) viđa u automobilaskom sportu...da muškarci sve više gledaju u leđa svojim kolegicama...i promatraju ih sa nižeg pobjedničkog postolja. Imam i dokaze...U SAD-u mlada vozačica «Indy-car» serije ( kružne utrke formula po ovaloj pisti – zvuči jednostavno ali je daleko od toga ) Danica Patrik postiže zavidne rezultate. Nešto slično radi Njemica Jutta Kleinschmidt na reliju Pariz-Dakar, na kojem je 2001 godine i pobijedila ( i usput...samo da kažem da se radi o 11 000 km i dva tjedna čistog pakla punog pijeska, znoja, muke i patnje ). Možda one spadaju u rijetke izuzetke, ali su vjeran dokaz da se mogu nametnuti i probiti i u tipičnim muškim sportovima. Pogledajte malo priloženu sliku. Na njoj se vidi da je muškarac u većini stvari dosta krut...ili ga zanima...ili ga ne zanima. Što ga zanima radit će kako zna, a što ga ne zanima odbacit će ili stvar «smuljati» bez puno truda. Žene su profinjenije, rafiniranije i preciznije. Njima na početku treba više vremena da poslože sve te «kotačiće», prekidače i potenciometre. Ali...kada sve to poslože, dobivaju savršenu «simfoniju» reda, rada i discipline. I zato smo svjedoci sve većeg napretka ženske populacije. I to ne samo na području (auto)sporta! Muška populacijo... po svemu ovome izrečenom - ne piše vam se dobro!

VOŽNJA AUTOCESTOM JE SKUPA I NEISPLATIVA!
Puno mi se kandidata žali da su im autoceste preskupe ( naravno tako su čuli jer se poneki od njih još nisu njome ni vozili ), da nisu vrijedne cestarina koje se za njih traže,te da ih ni ne planiraju koristiti za odlazak na npr. ljetovanje. Razloga za takvo razmišljanje može biti više...a jedna od njih je i (ne)razvijenost mreže autocesta u Hrvatskoj. Tako će se rijetko tko iz Virovitice za Zagreb (uzimam taj primjer jer je meni najpoznatiji op.a.) uputiti autocestom Zagreb-Lipovac, jer će istu koristiti samo drugu polovicu puta... prvu će polovicu puta progutati vožnja običnom cestom sve do Kutine. A preko Bjelovara se sada može dovoljno brzo i sigurno bez plačanja cestarine. Naravno, ako netko putuje iz Osijeka za Zagreb, on će malo razmisliti...jer njega čeka dobrih 200 km čiste vožnje autocestom...ili će se odlučiti zadržati 83 Kn koliko bi platio cestarinu i «tandrkati» se podravskom magistralom. Vrlo glupa odluka, jer tih će se 83 kune izgubiti negdje drugdje. Nije tu samo utrošeno gorivo...tu su kočnice, gume, ovjes, upravljač, praktički SVE se na automobilu na običnoj cesti puno više troši nego na autocesti, i to uz puno manji brzinski prosjek. Da bi se običnom cestom zadržao prosjek od 80 km/h vi se tu trebate dobrano namučiti...naglo kočiti, naglo ubrzvati, mijenjati stupnjeve prijenosa, ulaziti u riskantna pretjecanja, voziti nepropisnom brzinom kroz naselje. A autocesta za istu brzinu traži samo petu (šestu) brzinu i konstantnu vožnju u režimu manjeg broja okretaja motora, kada motor najmanje troši i sebe, i mazivo i gorivo. A da ne govorimo o ostalim elementima na vozilu. Ušteda posebno dolazi do izražaja kod teških motornih vozila. Tamo, gledano u cjelini, cestarina od 300 Kn je prava sitnica u odnosu prema onom što ta grdosija od 40 (i više) tona može napraviti na običnoj cesti. Pitajte ljude koji žive uz podravsku magistralu, čiji zidovi kuća naočigled pucaju, što zbog vibracija, što zbog samih kamiona koji se u njih zalijeću. No neki ljudi očito ne misle tako i izbjegavaju autoceste kao vrag tamjan. Dugoročno gledano, to je katastrofa ravna padu meteorita. Sjetih se pri tom mnogih vozača isluženih tegljača jedne (gotovo) propale autoprijevozničke tvrtke koji redovito na relaciji Zagreb – Osijek koriste isključivo običnu cestu jer nemaju novaca za autocestu. Čisto se bojim za sudbinu tih ljudi!

NAJBOLJI JE AUTO ONAJ «ISPOD ČEKIĆA» !
Odmah da se razumijemo...nemam ja ništa protiv novih automobila. No kada vidim naslovnice novina punih natpisa tipa; «ubio se zbog neisplaćenih rata kredita» čovjek se malo zamisli. Kupovina automobila je danas, pogotovo u Hrvatskoj, velika investicija. U pravilu su skuplji od 10000 € ( osim ponekih izuzetaka, no o njima ćemo poslije... ). U Hrvatskoj je toliko (puno) novaca teško sakupiti na «hrpu», pa se onda pribjegava zaduživanju putem kredita, a oni dignu cijenu tog vozila za još dobrih 30%. U međuvremenu (mladi) korisnik tog vozila ostane bez posla (kod nas – ništa novo) i eto nas opet kod gore navedenih novinskih natpisa. Nemali mi broj kandidata samo razmišlja o tome da si što prije kupi što bolji (čitaj skuplji) atomobil, umjeto da razmišlja o samom osposbljavanju. Zar nebi automobil trebao biti zadnja stvar na što bi se trebalo razmišljati tijekom pohađanja autoškole? Pa da vidimo što nam to donosi pred kuću parkiran novi auto, osim zavidnih pogleda susjeda, svjetlucavog i nizgrebanog laka (sve dok nam neki od naših «milih» susjeda, onako slučajno, ne ostavi svoj «potpis» ključem) i specifičnog mirisa unutrašnjosti neisluženoga vozila sa još u najlon umotanim sjedalima.... Donosi li nam novi auto sigurnost? Ako gledamo cjenu od već spomenutih 10000 € da, ali ne baš veliku. Više od ABS-a, vozačkog i suvozačkog jastuka nemojte ni očekivati – ako dobijete i to. Naime, puno je «novih» automobila, cjenom još pristupačnijih od «deset somova», koji to u biti više nisu. Prvi nam je primjer vozilo naših istočnih susjeda, koje svojim imenom «Tempo» daleko kaska za tempom suvremene autoindustrije. To vozilo korijene vuče iz početka osamdesetih godina prošlog tisućljeća, a i u ono je vrijeme bio (već) zastario jer se je bazirao na licencnoj proizvonji deset godina mlađeg (tada) suvremenog automobila. Još nam bolji primjer stiže iz Rusije. Odande nam dolazi «novo» terensko vozilo koje kao takvo služi «vojni rok» već dobrih 30-tak godina u zemljama bivšeg istočnog bloka. Kada bi se netko sjetio i testirao na crash-test ta vozila, ne bih se volio naći na mjestu nesretnih test-lutaka. Zaključak: nova vozila te cijene nisu baš (pre)sigurna. Da vidimo što je sa pouzdanošću, jer nova bi vozila trebala biti imuna na tu vrstu nedostataka. Inače, pouzdanost se očituje u trajnosti, ispravnosti, bezotkaznosti i u prilagođenosti jednostavnom održavanju. Tu vrijedi pravilo, vjerovali ili ne, što jeftinije (čitaj starije) to bolje. Jer vozila starih generacija, kao i ona nova lišena nepotrebne tehnike, pokazala su se robusnija i pouzdanija od onih (puno) skupljih, krcatim svime i svačime. Osnovno pravilo strojarstva glasi: «Što jednostavije - to bolje!» Jer svaki novi element u vozilu (a njih je već u suvremenim automobilima preko 10 000) potencijalno je mjesto kvara, naročito ako nije sustavno ispitano i provjereno. To posebno vrijedi za elektriku i elektroniku, jer je njoj okruženje u uvjetima vibracija i vlage (čega u prometu ne manjka) problematično. Sve više proizvođača automobila muku muči sa pouzdanošću svojih proizvoda. Nije tu u igri samo elektronika...sve se više štedi na materijalima, tehnika postaje sve preciznija (današnji suvremeni pogonski motori osjetljivi su na svaku kap vode i zrno prašine) a rokovi za testiranje sve su kraći...i to se mora odraziti na krajnjoj kvaliteti proizvoda. Jedan priznati njemački proizvođač automobila, čije ime nebih navodio, jer bi to bila (anti)reklama, muku muči sa kvalitetom svojih proizvoda, zbog čega mu se stogodišnji ugled takoreći preko noći srozao na vrlo niske grane. Ovo je (moj) razlog zašto je to tako: Još prije deset godina taj je proizvođač imao u svom proizvodnom programu samo pet modela vozila koje bi temeljito mijenjao u prosjeku svakih 8 do 10 godina. Danas, njegov prodajni katalog nudi petnaest modela vozila, koji se mijenaju svakih 4 do 6 godina. Osim toga, sve je više kooperanata i montažnih traka toga proizvođača i po nekoliko vremenskih zona istočnije od matičnih pogona, koji to više ni nisu jer proizvodnje tamo nema. Gospodo, nema vam tu više kvalitete! Pa dok se još sjetite da običnu žarulju morate zamjeniti u ovlaštenom servisu, da morate paziti kakvo gorivo i mazivo koristite, kako se parkirati a da ne ogrebete metalik lakirane branike u boji karoserije , a time i 12-godišnju (!) garanciju na lim, dođe vam da kupite 15 godina starog, ali dobro održavanog Kadetta i da njime budete (pre)zadovoljni, kao što je to slučaj samnom. Pri kupnji vozila treba biti umjeren, ali i odmjeren, koračati malenim koracima, te ići od jeftinijeg ka skupljem, ovisno o mogućnostima. I nikada si ne dozvoliti narušiti socijalnu egzistenciju. U životu, čovjek ima puno vrijednijih stvari (obitelj, dom, prijatelji...) od gomile sofisticirane tehnike za kojom isti toliko žudi - automobila.

JA SAM DOVOLJNO SIGURAN I DOBAR VOZAČ DA BI PROUZROČIO PROMETNU NESREĆU!
Ovakve izjave čujem od kandidata koji već voze automobile, bilo «na crno», bilo na utrkama, bilo na privatnim posjedima. No sigurnost u prometu relativna je stvar. Koliki se ljudi boje leta komercijalnim zrakoplovom, pa velike relacije prelaze automobilom, ne znajući da je daleko veća šansa da se strada na (auto)cesti nego u zraku, jer je zračni promet daleko sigurniji. Takođe, puno se vozača boji voziti automobilske utrke, iako su one daleko sigurnije od vožnje običnim cestama. Kao prvo, vozite se u homologiranom vozilu koje u sebi sadrži brojne sigurnosne elemente poput roll-bara, aparata za gašenje požara, glavnog prekidača strujnog kruga i slično. Kao drugo, vozite se širokim i kvalitetnim pistama sa prostranim zonama izljetanja. Kao treče, čuva vas adekvatna zaštitna kaciga i kombinezon otporan na vatru, dok vas sa strane budno prate suci koji su u stanju u sekundi prema vama poslati vatrogasno vozilo ili vozilo hitne pomoći. I na kraju, ono najvažnije, nema prometa iz suprotnog smjera, «hazardera» koji će banuti na vas iz sporedne ulice, nestrpljivog pješaka koji će vam pred nosom pretrčati preko ceste. Puno je razloga radi ćega možete stradati, da ne kažem poginuti, u prometu a da za to niste neposredno krivi. Kažem neposredno, jer posredno krivnja se uvijek nalazi. Npr, koliki se vozači na semaforiziranom raskrižju zagledaju u zeleno svjetlo kao u Boga, umjesto da promatraju malo sudionike oko sebe, te dožive strašan udarac sa boka. Možete se vi tješiti time da niste krivi, no što vam to vrijedi ako ste doživotni invalid. A da ste samo «škicnuli» sa strane, vidjeli bi namjeru tog vozila da vam oduzme prednost, malo bi prikočili, ono bi prošlo ispred vas, i nastavili bi normalno živjeti. Da je život na zemlji pošten, tada bi se vozači «hazarderi» sami (međusobno) poubijali, te bi ostali samo «ziheraši»...i svijet bi bio ljepši! Ali toga ovdje nema... i mnogi sudionici u prometu završe kao «koleteralne» žrtve «divljaka» koje ni takva teška tragedija nimalo ne uzrujava. Koliki su pješaci, pa čak i cijele obitelji poginule u (za)star(jel)im automobilima jer se u njih zaletio golobradi «Tatin sin» s nekom bijesnom «pilom». Naravno, isti je zahvaljujući (ne)sreći i tehnici vozila (zračni jastuk, pojas, krutost karoserije) tu nesreću preživio, i drugi dan sa još bijesnijom «pilom» nastavio svoj uobičajeni ritual.

PROMETNE ZNAKOVE NA HRVATSKIM CESTAMA NE TREBA POŠTIVATI!
Jedna od mojih prvih (stručnih) literatura kojom sam se susreo u životu bila je slikovnica koju su mi roditelji poklonili za jedan davni, davni rođendan. Bila je to kombinacija radnih listova i samoljepljivih sličica. Od mene se je (tada) tražilo da odgovarajući prometni znak priljepim na odgovarajuće mjesto u toj slikovnici. Dogodilo mi se je pritom da bi poneke znakove nalijepio krivo i neispravno, što bi mi narušilo cijeli trud i obezvrijedilo cijelu tu slikovnicu, a loše priljepljeni znak teško da sam mogao skinuti. Inače, ta se slikovnica zvala «Prometni znaci, naši junaci!».
Nešto slično rade danas i službe za održavanje cesta, ali sa tom razlikom što oni ne lijepe samoljepljive znakove po slikovnicama, nego prave znakove (vrijednosti od 50 € pa naviše) postavljaju uz cestu. Dogodi im se ponekad da znak postave na krivo mjesto ili ga zadrže na tom mjestu, a da razlozi za njih (više) ne postoje. To primjećuju budući kandidati u autoškolama, te dolaze do zaključka u gore spomenutom naslovu. Istina je da se na ponekim djelovima ceste nailazi na znakove kojima tu već (jako) dugo nije mjesto, no postoje dijelovi trase cesta koje bi, da nisu označene odgovarajućim prometnim znakom, bile završna točka ovozemaljskog života za mnoge sudionike u prometu. Prometni znaci uistinu su pravi junaci! Stoje uz cestu u svako doba dana. Sunce ih prži, kiša ih pere, vjetar ih savija, vozila i ljudi ih, namjerno ili slučajno, oštetćuju, a sve to za cijenu informacije utisnute sa prednje strane znaka. Još kad bi svi bili postavljeni u pravo vrijeme na pravom mjestu, sreći nebi bilo kraja. No to je u praksi (vrlo) teško ostvariti. I zato po cestama viđamo vrlo često «radnike» vikendom koji zahtjevaju da se pored njih ne vozite brže od 30 km/h jer se uređuje bankina. Iako je ta bankina uređena prije mjesec dana i više. Trebalo se je (samo) sjetiti te znakove pokupiti, i staviti na mjesto gdje ti radnici zaista i rade. A oni se obično nalaze koji kilometar ispred ili iza tih znakova. I to naravno za vrijeme radnog dana. Stvari donekle spašavaju promjenjivi prometni znaci postavljeni na cestama više razine usluga, koje operater, na temelju vizualne (kamera) ili akustične (alarm, dojava sa terena) informacije u sekundi može ukloniti tj. isključiti, ili im promijeniti značenje. I sve to sa udobne «fotelje» centra za upravljanje i nadzor određene dionice te ceste. Tim su centrima opremljene sve novoizgrađene donice (polu)autocesta u Republici Hrvatskoj, ali i šire. Iako i ta korekcija ponekad nije brza i učinkovita. Kada je 1999 godine u tunelu Mont-Blanc došlo do velikog požara, određeni je broj vozila ušao u tunel još pod zelenim svjetlom, iako se u utrobi jedanaest kilometra dugog tunela nalazila vatrena «kupka» od preko 1000°C koja je uništavala sve pred sobom, i usmrtila gotovo 40 osoba. A što bi tek bilo da uopće ni nije bilo semafora! Znak se uvijek treba poštivati, pa makar on na prvi pogled bio besmislen ili krivo postavljen, čineći tako «medjveđu uslugu» ostalim prometnim znakovima. Jer nikad ne znate ni dana ni časa kada će taj prometni znak uistinu ponovno dobiti na svojoj vrijednosti. Kada kandidat vidi prometni znak «opasnost na cesti» on očekuje iza tog znaka neki događaj nalik na scenu iz filma «Pobješnjeli Max», a kad ono...gotovo pa ništa! Cesta u laganom desnom luku prelazi preko prijevoja...ništa više. Ali, doći će trenutak istine, kada će se poklopiti stanje kolnika, stanje guma, atmosferske prilike, vozilo iz suprotnog smjera, brzina vožnje, prisutnost umora, alkohola ili neusredotočenosti na vožnju..., i to u najnepogodnijem mogućem trenutku. Jer nesreća nikada ne dolazi sama. A u tim se trenucima na tom mjestu može dogoditi «show» prema kojemu i najbolje izvedene kaskaderske radnje iz već spomenutog filma nalikuju na niskobudžetne amaterske snimke. A ponekad nije ni potrebno čekati da se sve to skupa posloži, jer je opasnost uvijek prisutna. Treba samo na nju «potrefiti». Takvo što su doživjeli (neki od njih ne i preživjeli) turisti koji bi stali uz cestu i malo istraživali predio Zadarskog zaleđa. Znak PAZI MINE više nitko niti ne doživljava jer je isti korodirao i postao neprepoznatljiv. A ljudi znaju da se tu još nikome ništa nije dogodilo. Da bi pokupili «paštetu», i to ne onu izašlu iz prehrambene tvrtke, dovoljno je samo nogom stupiti jedan jedini (mili)metar neprovjerenom terenu.

U AUTOMOBILIMA SA UGRAĐENIM ZRAČNIM JASTUCIMA NIJE SE POTREBNO VEZATI SIGURNOSNIM POJASOM!
Vrlo često izgovarana besmislica koju su u stanju prihvatiti i profesori fizike, a što je onda nebi prihvatili kandidati kojima je jedini omiljeni nastavni predmet likovna kultura ili tjelesni. Zračni su se jastuci u automobile počeli masovnije ugrađivati sredinom 90-tih godina 20 stoljeća i sada su u većini novih automobila serijska oprema. Ima ih raznoraznih od onih najčešćih, za vozača i suvozača, pa sve do bočnih ugrađenih u krovni nosač ili sjedalo, jastuka za potkoljenicu, za putnike na stražnjoj klupi....kod pojedinih se vozila broje i po desetak komada. Pa čemu sve to? Danas je sigurnost na cjeni...utječe na «image» proizvođača i povećanje salda pozitivnih bodova prilikom ispitivanjima na crash-testovima. Sve se to kasnije odražava na prodaju vozila. Ljudi misle da se sigurnost može kupiti. Tvrdnja je dijelom i točna, ali nepotpuna. Jer se za vlastitu sigurnost ipak teba malo i potruditi...treba ju zaslužiti. U ovom slučaju, treba se vezati sigurnosnim pojasom. Jer da ih u vozilu nema, niti jedno vozilo nebi na crash-testu zaradilo niti dvije «zvijezdice», a kamoli njih pet. To dobro znaju i prizvođači automobila, i sve više ugrađuju idikatore (ne)vezanosti vozača i putnika, koji zvučnim ili svjetlosnim signalom upozorava ekipu u vozilu da tu nešto «ne štima». Da se mene pita, ja bih u vozilo ugradio još nešto...blokadu paljenja i parkirne kočnice, te projekciju hologramskog filma pred očima sviju u vozilu, sa snimkama nevezanih tjela vozača i putnika što izljeću kroz vjetrobranska i bočna stakla pri sudru ili okretanju. To bi «kino» trajalo dok god se i posljednja osoba u vozilu nebi vezala. Jer nema tog jastuka koji bi pri brzinama većim od 30(!) km/h mogao zadržati masu vozača, suvozača ili putnika a da isti ne udare glavom i prsima u upravljač ili prednju armaturu. Pri većim brzinama stvari postaju još gore...upravo onakve kakve prikazuje gore navedeni film. I ne vjerujte ljudima koji govore da su preživjeli samo zato jer se nisu vezali, pa su zahvaljujući tome ostali živi jer su ispali iz auta (!), dok je isti završio u plamenu, provaliji, pod vodom i slično. Vjerojatnost nastanka takvih nezgoda mjeri se u promilima, kao i mogućnost da preživite takvo izljetanje a da si ne ozljedite kralježnicu ili vrat. Teške se ozljede pritom podrazumjevaju.

SPORTSKI SU ATOMOBILI SIGURNIJI OD OBIČNIH!
Razgovor o ovoj temi u autoškoli smatram potuno bezpredmetnim, jer kandidat prvih dvije godine nebi smio ni «prismrditi» pred upravljač vozila čija je snaga pogonskog motora iznad 75 kW ili prevedeno, 100 «konja». Današnji automobili razvijaju toliku snagu a da uopće nemaju epitet sportski, već se radi o obiteljskim limuzinama, karavanima ili monovolumenima. Sportski automobili današnjice razvijaju daloko veće nazivne snage. No kako sam «nanjušio krv» za bobar komentar, reći ću svoje mišljenje i za ovu zabludu, koja to, ruku na srce, baš i nije. Kako je moto današnjeg čovjeka «brže, više, jače», mnogi proizvođači su primorani, čisto radi imena, uz uobičajene automobile, koji su i ovako već postali prebrzi za današnje cestovne uvjete, na tržište plasirati i modele, tzv. «Image makere», čije se (ograničene) serije razgrabljuju na tržištu od strane svih onih (pre)dobrostojećih subjekata koji imalo drže do sebe. Ta su vozila cjenovno dvostruko, pa i trostruko skuplja od baznih modela od kojih su nastala. Dali su toliko i bolja? Toliko bolja ipak nisu! Automobil sa snažnijim pogonskim strojem ima i jače dimenzioniran prijenosni sustav i kočnice, robusniji i krući ovjes te ojačanu karoseriju. Zato je uvijek bolje kupiti tvorničku verziju sportskog automobila, nego da sami pojačavate vozilo. Svi samo razmišljaju o povećanju snage, dok ostali elementi vozila se ne diraju. Eventualno se stave šire gume, kraće opruge i krući amortizeri. No dobro, kupili ste novo sportsko vozilo i što ćete sad s njim? Zakon je isti za sve (barem bi trebao biti), i ne smijete biti prebrzi. Potrošnja je u pravilu veća, tako da ćete češće navraćati na benzinske stanice. Morat ćete jako paziti kakvim se cestama krećete i gdje parkirate, a da vam ne strada (pre)nisko postavljena podnica vozila. Ukratko, samo vam se komplicira život. Ali znam ja... Ti se automobili kupuju da bi bili viđeni, i da se s vremena na vrijeme negdje u samoći «propušu» do iznemoglosti. To znaju i prizvođači vozila, i ne pada im na pamet da ih prestanu proizvoditi. A nitko ih se ne usudi zabraniti, jer se radi o čistom poroku, poput alkohola i cigareta, na kojemu se jako dobro zarađuje. Ipak, treba zapamtiti da niti jedan automobil nije siguran ako se njime vozite sa «one» strane zakona. A «konjići» su vrlo živahne životinje koje su u stanju zavesti i najopreznijg vozača na «grijeh».

KADA DOĐE DO PREGRIJAVANJA MOTORA, OBAVEZNO GA UGASITI!
Da bi (bolje) shvatili ovu predrasudu, imam za vas jedan zadatak... Izađite iz kuće van, počnite trčati (ako je vani sunce i vrućina – još bolje) i nakon pola sata trčanja nađite u blizini visoku zgradu ili brdo, u sprintu se uspopnite na vrh njega ili nje, te se tamo na mjestu «ukopajte». Naravno, vi ste (pre)lijeni da bi to baš sad učinili, no evo što bi vam se dogodilo. Odmah po zaustavljanju osjećali bi otkucaje srca i kolanje krvi kroz arterije u ritmu srca...nakon toga osjetili bi vrućinu i tjelo bi vam se počelo znojiti. Ukoliko se ne sklonite sa sunca pod ventilator, klima uređaj ili barem pod sjenu i ne skinete odjeću, tijelo će vam doživjeti toplinski šok. To se isto događa i automobilu ukoliko ste ga dobrano opteretili i vozite uzbrdo niskom brzinom. Kada primjetite da se temperatura diže (pogonskog motora a ne vama, iako može i vama biti vruće) i još se uz to upali crvena «kontrolka» sa ucrtanim termometrom, nipošto ne gasite motor već isti probajte rasteretiti...isključiti se iz prometa i negdje u hladu ostaviti da motor radi u praznom hodu, jer time motor nije zakinut hlađenjem (rashladna tekućina kroz motor idalje kola) i ukoliko je taj sustav ispravan, vjerojatno će se temperatura (sama) stabilizirati. Vi tu još možete pridonijeti tako da uključite grijanje na maksimum, izađete iz kabine i širom otvorite prozore i poklopac motora jer time oduzimate suvišnu toplinu motoru tj. hladite ga. Ako bi ugasili motor (na što se odlučuje oko 50% kandidata) tada bi usijane stijenke motora ostale bez (ohlađene) rashladne tekućine, i temperatura bi još više skočila. Naravno, ista bi nakon određenog vremena i pala, ali što vam to vrijedi ako je nastala šteta (u najlakšem slučaju pregorjela brtva glave motora ). Dakle jedna, naočigled logična radnja može vam (opasno) oštetiti motor. Imajte ovo u vidu kada ćete «gmizit» u koloni za more. Kad već spominjem vožnju uzbrdo, koja podrazumjeva vožnju u nižem stupnju prijenosa, da se dotaknem još jedne zablude. Gotovo će svi reći da je automobil u nižoj brzini «jači», što bi značilo da razvija veću snagu, a to u biti nije istina. Jer funkcija mjenjača brzine nije da mijenja izlaznu snagu, nego vučnu silu. Automobil na pogonskim kotačima raspolaže istom snagom kao i na «radilici» motora, doduše, nešto umanjenom za mehaničke gubitke prijenosnog sustava vozila od 5 do 10%.

VOZILA POGONJENA PLINOM OPASNA SU U PROMETU!
Cudni su današnji stavovi kandidata. Kada im spomenete plin (mislimo pri tom na ukapljeni naftni plin koji se koristi za pogon benzinskih motora), odmah frkcu i okrecu nosom. Ne zanima ih to što se radi o daleko jeftinijem gorivu od motornog benzina, niti ih zanima ekološka bilanca. To su «bombe» na kotacima, proizvedene u zemljama bivšeg Sovjetskog saveza, i tocka! Pokušao sam na internetu pronaci bilo što o eksploziji plinske boce u vozilu i – ništa. Jedini slucaj (pokušaja) eksplozije bio je u Rijeci, kada je u vozilu pogonjeno plinom eksplodirala podmetnuta bomba. Auto se je razletio, ali boca puna plina ostala je neoštecena. Pa sad ti budi pametan! Naravno da je korištenje plina opasno, jer da nije, nebi tako cesto dolazilo do eksplozija po kucama i tvornickim postrojenjima. No plin je opasan samo kada se pomiješa sa kisikom iz zraka. Tada on tvori zapaljivu smjesu ogromne razorne moci koju je u stanju uništiti puno toga. A za paljenje te smjese dovoljna je iskr(ic)a koja usljijed statickog elektriciteta nastaje izmedu (vašeg) tijela i odjece. Ali, dok god je plin izvan domašaja kisika, zatvoren u boci, nema opasosti ni za koga. A te su boce u našem slucaju vrlo deblih celicnih stijenki (spremnici tekucih goriva su, ako niste znali, vecinom plasticni), ciji je vijek trajanja ogranicen na 20 godina, i koji se moraju svakih pet godina atestirati, tj provjeriti njihova nepropusnost. Ukoliko dode do mehanickog oštecivanja dovoda plina od spremnika do motora, sigurnosni ventil blokira dovod plina, i nema opasnosti od daljnjeg istjecanja plina. Iz ove price ispada da su automobili pogonjeni obicnim benzinom vece «bombe» od onih pogonjenih plinom. Eto što znaci biti dobro informiran! U Hrvatskoj se sve više prakticira ugradnja plinskih uredaja u vozilo. Pocetna se investicija uložena u taj uredaj relativno brzo vraca ukoliko prelazite veliku kilometražu. Još kad bi država davala vece subvencije, jer ipak se radi o (privremenom) alternativnom gorivu.