PROCITAJTE

Cim se spomene sigurnost prometa, pomisli se na autoškole i one koji osposobljavaju za sigurno sudjelovanje u prometu. Odmah se fokusira nedovoljna edukacija kao generator intenzivnog sukobljavanja i prekomjernog stradavanja u prometu, a neupućeni, brzopleto će zaključiti, kako je za stanje sigurnosti isključiva odgovornost spomenutih. Držim da su samo djelomično u pravu. Ne bih volio stvoriti pogrešnu percepciju kako branim sustav osposobljavanja u autoškolama, odnosno kako želim njihovu osobnu odgovornost prikazati univerzalnom.

Naprotiv. Osposobljavanje za promet i sigurno sudjelovanje u prometu je nedvojbeno dio jedinstvenog odgojno - obrazovnog sustava, organiziranog procesa poučavanja, koji nažalost traje vrlo kratko, tridesetak sati teorijske nastave i tridesetak ili manje sati praktične nastave. Vrlo je upitno može li se u tako kratkom boravku u autoškoli postići onaj primarni, odgojni cilj nastave u kojem se mijenjaju stavovi i ponašanja. Mogu li autoškole, ili bolje rečeno, stignu li autoškole izgrađivati prometnu kulturu kod budućih mladih vozača? Činjenica jest kako autoškole u tržišnom natjecanju za što većim brojem kandidata za vozača, primarno posvećuju pozornost stjecanju temeljnih znanja o prometnim propisima, koja omogućuju uspješno polaganje testa. Nadalje, za vrijeme praktične nastave, na vožnji, trude se da u što manje nastavnih sati uvježbaju kandidata svim radnjama koje će ih na ispitu ovlašteni ispitivači ispitati. Jedini im je cilj, a i njihovim kandidatima, zadovoljiti na ispitu što jednima omogućuje naplatu usluge, a drugima dobivanje vozačke dozvole.

Očito u takvom sustavu nema mjesta za izgradnju vrijednosnog sustava, međusobne tolerancije, pozitivnih stavova o prometu, promjeni stečenih pogrešnih ili negativnih stavova, razvijanje solidarnosti, humanih i etičkih odnosa među sudionicima prometa, te svijesti o potrebi očuvanja okoliša i zaštićenosti zdravlja i života ljudi.

Sva strana istraživanja i naše spoznaje upozoravaju kako za sigurno sudjelovanje u prometu nisu više primarna znanja i stečene vještine, već upravo ponašanje i razina prometne kulture sudionika prometa. Ovu tezu pokušat ću pojasniti na jednom posve jednostavnom primjeru. Niti jedan predavač u autoškoli neće pogrešno poučiti kandidate o zabrani vožnje većom brzinom od dopuštene. Ne postoji kandidat koji ne zna pročitati brojku na prometnom znaku ograničenja brzine. Nema kandidata koji će položiti test ukoliko ne odgovori točno na konkretno pitanje o brzini. Niti jedan instruktor vožnje neće dopustiti da kandidat vozi brže nego što je to propisano prometnim znakom ili vrstom prometnice. Ne postoji ovlašteni ispitivač koji će propustiti kandidata na ispitu vožnje ukoliko je vozio brzinom većom od dopuštene, odnosno brzinom koja nije prilagođena prometnim ili vremenskim uvjetima. A kada zadovolje na vozačkom ispitu, dobiju vozačku dozvolu i započnu samostalno upravljati vozilom – koji je razlog najvećem broju prometnih nesreća? Upravo nepropisna ili neprimjerena brzina! Zbog brzine događa se preko 27 posto svih prometnih nesreća, preko 41 posto od ukupnog broja nesreća s nastradalim osobama, a u tim nesrećema je poginulo gotovo 55 posto od svih poginulih i preko 42 posto od svih ozlijeđenih (podatak iz 2003. godine).

Dakle, ne radi se o nedostatnim znanjima, već ipak o nečem posve drugom, o neprimjerenom ponašanju, precjenjivanju svojih sposobnosti, podcjenjivanju opasnosti i rizika, agresivnosti, nedostatku odgoja i prometne kulture. Problem je u ocjeni i procjeni opasnosti mladih ali i drugih vozača, njihove osobne odgovornosti kao vozača u sustavu cestovne sigurnosti. Upravo onome, za što sam konstatirao, da nema vremena u autoškolama. No, ipak da podsjetim, ovi sadržaji postoje u nastavnim planovima i programima, postoje u priručnicima koji se koriste u nastavi, ovi se sadržaji godinama prezentiraju predavačima i instruktorima vožnje na seminarima stručnog usavršavanja, traže se na provjerama stručne osposobljenosti, ali...

Kako samo i isključivo autoškole nisu sposobne učiti buduće vozače kulturnom ponašanju i odgajati ih za sigurno sudjelovanje u prometu, mora se fokusirati i druge subjekte koji mogu izravno ili neizravno utjecati na postizanje cestovne sigurnosti, ukoliko preuzmu obvezu aktivnog provođenja mjera unutar svojih ovlasti i odgovornosti. I to se i dogodilo.

Novi Zakon o sigurnosti prometa na cestama koji je nedavno stupio na snagu i počeo se primjenjivati, osim što je uglavnom harmoniziran s međunarodnim propisima , uspostavio je temelj za strategiju društva sigurnog prometa. Novi je Zakon fokusirao i spoznao važnost edukacije o prometu i odgoja za sigurno sudjelovanje u prometu kao strategiju cjeloživotnog učenja. Po prvi je puta, nakon podužeg niza godina predlaganja, zakonom utvrđeno da se u odgojno – obrazovne programe, počevši od predškolskih ustanova, moraju uvrstiti sadržaji, naravno primjereno uzrastu, koji imaju za cilj osposobljavanje za sigurno sudjelovanje u prometu te promicanje i podizanje razine prometne kulture. Mišljenja sam kako je upravo to polazište za izgradnju cjelovite koncepcije i globalnog edukološkog koncepta neprestanog obrazovanja i odgoja za promet, kao bitnog dijela cjeloživotnog učenja.

Stalno obrazovanje, uz samoobrazovanje, shvaćeno je kao imanentno svojstvo čovjekova življenja. Tako će, ukoliko se bude dosljedno primjenjivalo slovo zakona, stvoriti fini lanac sigurnosti koji će se osim u obitelji plesti u vrtićima, osnovnim školama, srednjim školama, autoškolama, školama sigurne vožnje, školama za profesionalne vozače, ali i u stalnim ili prigodnim preventivnim akcijama i aktivnostima koji mora dati rezultate u vremenu koje je pred nama. Slični ili gotovo isti modeli odgajanja za promet poznati su i primjenjuju se u razvijenim europskim zemljama. U taj lanac sigurnosti inplementirani su i sadržaji za stupnjevano osposobljavanje za sudjelovanje u prometu. Djecu se uči o prometu i za sigurno sudjelovanje u prometu već prije desete godine života osposobljavanjem za vozače bicikla. Propisan je i ispit za bicikliste. Iza toga uče upravljati mopedom ili „lakim“ motociklom. Iza toga se osposobljavaju u sustavu stupnjevanog osposobljavanja koje traje od 17-e godine. Sa 18 godina polažu za vozača automobila. Nakon jednogodišnje prakse mogu na osposobljavanje za višu kategoriju vozila, teretne automobile. Kada steknu propisano iskustvo mogu se osposobljavati za vozače autobusa, i tako dalje. Uz sve to, tu su i škole sigurne vožnje koje su propisane za mlade vozače ali i za vozače profesionalce. Zadovoljan sam što je dio tog modela stupnjevanog stjecanja vozačkih dozvola za upravljanje vozilima pojedinih kategorija sada propisan i našim Zakonom.

Dakle, ne treba biti nestrpljiv. Sankcije koje se na temelju novoga Zakona primjenjuju za prekršitenje u prometu dat će puno brže rezultate i vrlo će brzo utjecati na promjenu ponašanja sudionika prometa, no ne znam kako će utjecati na promjenu stavova. Vjerujem, kako će upravo ova strategija cjeloživotnog odgajanja za promet biti učinkovitija te kako će u vremenu koje dolazi, utjecati na izgradbu kulturnog, odgovornog, savjesnog ponašanja u prometu i na pridržavanje propisima i sigurnosnim pravilima.