Zona smirenog prometa u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama definirana je kao područje u naselju obilježeno propisanim prometnim znakom, u kojem se vozila ne smiju kretati brzinom većom od brzine hoda pješaka i u kojem je dječja igra svugdje dopuštena.
Spomenuti prometni znak prema Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama nazvan je
»Podrucje smirenog prometa« i označuje mjesto u naselju na kojem se ulazi u područje u kojem se ne smije voziti brže od brzine hoda pješaka, jer je dječja igra svugdje dopuštena.
Ovakva zakonska definicija zone smirenog prometa kao i značenje prometnog znaka Područje smirenog prometa u koliziji su s odredbom tog istog Zakona o sigurnosti prometa na cestama u članku 124. stavku 2. prema kojoj je na kolniku zabranjeno igranje, vožnja dječjim biciklom, romobilom i koturaljkama, kao i sanjkanje, skijanje i sl. Ta činjenica vozačima zapravo i ne predstavlja poseban problem, jer vozači i inače voze povećanom pažnjom kada su djeca u blizini kolnika ili na samom kolniku i pritom ih uopće ne zanima postupaju li djeca propisno ili ne.
Problem vezan uz zonu smirenog prometa nastaje zapravo iz drugih razloga - vrlo često zbog određivanja same zone smirenog prometa, odnosno načina označavanja zone – ulaska u zonu i izlaska iz nje. Problematično ponašanje vozača u tim zonama najčešće je upravo iz tog razloga.
Ponašanje vozača
U zoni smirenog prometa vozač ne smije voziti brže od brzine hoda pješaka što u praksi pretpostavlja brzinu od pet do najviše 10 kilometara na sat. Ako bismo malo pozornije promatrali vožnju vozača u takvoj zoni, uskoro bismo shvatili kako tom - propisanom brzinom, vozi rijetko koji vozač.
Naiđe li vozilo autoškole, kojim upravlja kandidat za vozača, najvjerojatnije će se kretati propisanom brzinom, dakle brzinom pješačkog hoda. Takav postupak u pravilu izaziva revolt ostalih vozača. Najčešće, u takvim situacijama, vozači moraju voziti sporo iza vozila autoškole, nisu u mogućnosti pretjecati, pa svoje nezadovoljstvo iskazuju sviranjem, „blicanjem“, mahanjem, psovanjem ili drugim neprimjerenim načinima komunikacije koji zapravo predstavljaju agresivno ponašanje.
Određivanje zone smirenog prometa
Veliki problemi nastaju i neprimjerenim određivanjem područja koje će se označiti kao zona smirenog prometa. Kada je riječ o prilaznim cestama parkiralištima, samim parkiralištima, cestama oko stambenih zgrada i drugim sličnim mjestima koja u pravilu predstavljaju zone prometa u mirovanju - tu problema uglavnom nema. Tu većina vozača vozi vrlo sporo i nije problem ako se djeca svugdje igraju. Ali kada se, na primjer, dio prometnice s većom (velikom) gustoćom i intenzitetom prometa proglasi i označi zonom smirenog prometa, onda nastaju problemi. Nisu tu problem samo djeca. Djeca se na tim dionicama najčešće niti ne igraju, jer ih puno vozila ometa u igri. Problem su pješaci. Ako se u takvoj zoni djeca smiju svugdje igrati, onda se podrazumijeva kako i pješaci smiju svugdje prelaziti kolnik. To opet znači kako obilježeni pješački prijelazi nisu potrebni. I tu nastaju pravi problemi. Veliki broj pješaka prelazi kolnik na različite načine i na različitim mjestima, vozači se svojim vozilima moraju manje ili više strpljivo probijati između njih i sve skupa sliči na prometni kaos u kojem se svaki trenutak može dogoditi nesreća. A što bi tek bilo kada bi djeca znala da smiju na toj dionici igrati nogomet?!
Da je to uistinu problem, navodim jedan poznati slučaj kada je svojedobno, u jednom mjestu (naselju) zonom smirenog prometa proglašena (i označena) dionica državne ceste (!?!). Srećom, vrlo brzo je shvaćen paradoks takvog postupka te su znakovi ubrzo uklonjeni.
Označavanje zone smirenog prometa
Već sam na početku objasnio kojim prometnim znakom se označava zona smirenog prometa. Kada vozač prođe pored tog znaka mora voziti na propisani način, biti izuzetno oprezan, jer postoji stalna opasnost od djece koja se mogu svugdje igrati. Postavlja se pitanje: dokle važi takav propisani režim vožnje?
Odgovor je u drugom prometnom znaku:
»Završetak podrucja smirenog prometa«. Poslije ovoga znaka vozač nastavlja vožnju primjerenu gradskom režimu vožnje.
Problem postoji u mjestima gdje takav znak uopće nije postavljan, a to je na žalost i najčešća praksa u našoj stvarnosti. U takvom slučaju vozač ne može znati do kada je u zoni smirenog prometa i do kada mora voziti brzinom pješačkog hoda.
Iz svega je vidljivo kako i naoko bezazlene stvari mogu zagorčavati vozačevu svakidašnjicu. Rješenje problema je u preciznijoj definiciji zone smirenog prometa kako bi se točno znalo gdje to ona može biti, pravilnom označavanju iste, a onda bi se vjerojatno i vozači drugačije ponašali u takvim područjima.