Sigurno voziti

Nedavna prometna nesreća kod Vrbovca, kada je vozač osobnog automobila, uključujući se na brzu cestu u suprotnom smjeru, udario u nadolazeća vozila i pri tom usmrtio sebe i putnike u svom vozilu, na najgrublji mogući način pokazuje kakve opasnosti prijete za vozače sa nedovoljnim znanjem o vođenju prometnih tokova na raskrižju u više razina. Takvih je raskrižja na našim cestama sve više, što je dobro, jer takva raskrižja eliminiraju križanje prometnih tokova. Međutim, pojavljuje se problem uplitanja, isplitanja i preplitanja na spojevima prometnih tokova u kojima se vozači ponekad izgube, što može završiti tragično. Najgore situacije nastaju kada vozači vođeni nekim svojim «biološkim kompasom» uđu u to raskrižje a da uopće ne prate signalizaciju na samoj cesti. Raskrižja u više razina, ili skraćeno petlje, često su takvih dimenzija da se na njima gubi osjećaj orijentacije, a i sama skretanja, tj prestrojavanja na pojedinu prometnu traku mogu sa perspektive vozača izgledati čudno i bez logike. Vozač u svojoj podsvijesti zna da mora skrenuti ulijevo, ali mu signalizacija pokazuje drugačije, što ga dovodi u stanje zbunjenosti i zalutalosti. Slična iskustva proživljavaju i piloti početnici koji u zrakoplovima vrše akrobacije po nebu pri čemu se potpuno izgubi osjećaj za kretanje, i umjesto da zrakoplov uzdižu, oni ga poniru prema zemlji uvjereni da je to pravi put. Svaki pilot zna da ne smije vjerovati svojim osjećajima, već isključivo instrumentima unutar kokpita zrakoplova. Tako i vozač automobila mora poznavati cestovnu signalizaciju koja ga sigurno dovodi na pravi put, a ona se sastoji od znakova obavijesti za vođenje prometa, znakova izričitih naredbi, oznaka na kolniku i prometne opreme.

Na sljedećim su slikama prikazane situacije koje vozaču jasno daju do znanja kako se ne kretati kroz takva raskrižja i kojim pravcima ne ići.
Na prvoj slici vidimo jedno takvo raskrižje sa perspektive vozača koji na tom raskrižju želi skrenuti ulijevo. Taj se vozač, naime odlučuje skrenuti odmah na prvom raskrižju ulijevo, usprkos čitavoj sili znakova koja mu daju do znanja da mora nastaviti na tom raskrižju vožnju ravno a ne skretati ulijevo. Znak „obavezan smjer pravo“, znak „obavezno obilaženje s desne strane“, te oznake na kolniku, svakom imalo osviještenom vozaču jasno daju do znanja da je na prvom raskrižju skretanje ulijevo zabranjeno, tj. nije dopušteno.

Na drugoj slici uočavamo oznake na kolniku, kao i znakove izričitih naredbi koji svojim oblikom, bojom i simbolom doslovno viču: „ Ne ulazi na ovu cestu ! „. Ali, naš ih vozač, usprkos zdravim očima, ignorira i nastavlja vožnju prema svom nahođenju.

Treća slika pokazuje smjerokazne stupiće koji na obje strane kolnika imaju bijelo reflektirajuće staklo, a to je jasan pokazatelj da se vozilo kreće kolničkom trakom za suprotni smjer vožnje.

Zadnja slika predstavlja vrhunac dostignuća vozačevog neznanja, koje ga je dovelo na traku za usporavanje za vozila iz suprotnog smjera. Oznaka na kolniku vidljiva je i vozačima koji imaju dvoznamenkastu dioptriju, a ovakvo uključivanje u prometni tok s te strane kolnika prakticiraju samo Englezi, Japanci i Australci, i to u svojim matičnim državama u kojima se za kretanje vozila koristi lijeva strana kolnika.

Što reci na kraju? Ne možemo za takvo ponašanje vozača kriviti prometnu infrastrukturu i signalizaciju, već prije svega vozačko neznanje i neiskustvo. Posebno su na takve situacije osjetljivi vozači koji se prvi put susreću sa raskrižjima u više razina. Još ako su starije dobi, u čije vrijeme polaganja vozačkog ispita takvih raskrižja gotovo da nije ni bilo, jasno je da ih takvo vođenje prometa zbunjuje. Ponekad je zaista teško uskladiti napredak i tradiciju na obostranu korist.