Citajuci clanke o sigurnom prometu, pala mi je na um ideja koja bi mogla biti uvelike korisna u prometu. Nazovimo je uvjetno "Dobrovoljna prometna policija" (DPP) ili "Dobrovoljno prometno društvo" (ovo posljednje prema Dobrovoljnom vatrogasnom društvu i njegovoj funkciji).
U Hrvatskoj vozi (recimo okruglo) 1.000.000 po svemu različitih vozača! Pretpostavimo da bi se moglo pronaći 20.000 ili više vozača, nekažnjavanih, ozbiljnih, zdravih, sa dovoljnim vozačkim stažem, koji bi mogli i htjeli pomagati na način da uočavaju prijestupnike u vožnji i pismeno ih (moralno i materijalno odgovorni ) prijavljuju Prometnoj policiji. Oni bi svakako morali ostati anonimni. Njihove bi prijave trebale imati zakonsku valjanost i obvezivale bi na izricanje istih kazni kao da su vozači prijestupnici ulovljeni od same Prometne policije.
Policija u mnogim zemljama traži od građana putem medija pomoć u potrazi i za (potencijalnim) kriminalcima. Časni građani Hrvatske pomažu u tome! A vozači na našim cestama su, prema svima medijima, potencijalni ubojice. Ružno zvuči, ali je nažalost tako. Jedan primjer iz mog skromnog (10.000 km godišnje) iskustva izgledao je ovako: vozeći prema Dubrovniku propisanom brzinom od 80 km, u tunelu sv. Roka, vozač vozilo iza mene nešto mi je signaliziralo. Shvatio sam da bih trebao povećati brzinu, budući da se dotičnome očito žurilo. To naravno nisam učinio, pa me je vozač, u jednoj "rupi" koja je nastala u koloni automobila iz suprotnog smjera, pretekao i zamalo uletio u škare. Sledio sam se, ali ipak zapamtio registarsku oznaku. Na odmorištu s južne strane Velebita našao sam (valjda na pauzi!?) dva policijska službenika i prijavio im slučaj. Upitali su me da li je sporni vozač izazvao incident? Naravno nije! Onda oni ne mogu intervenirati. Ima li u takvom ponašanju policijskih službenika ikakve (osim zakonske!) logike?. Za intervenciju, trebao je po njima registriran prekršaj ili ništa. A za nekoliko djelića sekunde izbjegnuto je ono najgore.
Zato vjerujem kako bi vrijedilo ovu ideju razraditi, organizirati DPP, sve dobro medijski prezentirati. Pa kad bi vozači mislili da u svakom vozilu sjedi potencijalni policajac, drugačije bi se vladali na cestama. Jedna pokusna godina zasigurno bi donijela povoljne rezultate.
Nadam se da bi moja ideja mogla naći uporišta i u zakonu.
Vjerujem da sam iznio bit stvari i da bi ova, ali pomnije razrađena ideja mogla biti efikasnija (i puno jeftinija - da ne kažem besplatna) od recimo nedavno nabavljenih brzih policijskih automobila. Njihova funkcija da love one neodgovorne i posebno brze u krajnjoj liniji opet ugrožava discipliniranog običnog vozača.
Tonko Lonza, srpanj 2007. godine