Kada sam bio (jako) mali, tada još "tamo nekim" cestama dominirali su "Jugići", "Tristaći", "Fićeki", "Stojadinke", uz poneki TAS-ov Golf ili Revozovu "Četvorku", dok je jedina meni poznata autocesta bila ona na relaciji Zagreb-Karlovac kojom bih se vozio na ljetovanje. Vožnja tom cestom bila je nepresušan izvor inspiracija za dječačke priče oko brzina vožnje: "Moj me Tata autocestom vozio preko 100 na sat! " bile su riječi koje su sa strahopoštovanjem slušane od strane vršnjaka.
Danas, dvadeset godina kasnije, Hrvatskim cestama voze (daleko) modernija vozila, po novoizgrađenim dionicama autocesta, i dakako većim brzinama. Danas "sto na sat" više zvuči kao uvreda nego izraz vrijedan divljenja! Razlog ovakve promjene vrijednosnog sustava ponajviše je tehničke prirode.
Naime, današnja vozila, čak i najnižih klasa, razvijaju brzine od najmanje 150 km na sat, dok obiteljskim automobilima srednje klase nisu nepoznate brzine i iznad 200 km na sat. Vozači tih automobila danas su jednostavno omamljeni putnim komforom takvih vozila, tako da je danas jednostavnije upravljati vozilom brzinom od 200 km na sat, nego prije dvadeset godina brzinom od 100 km na sat.
No, je li to baš tako?
Ili, zašto je današnji čovjek toliko ovisan o velikim brzinama vožnje?
Poslovni čovjek vrlo će brzo naći razlog u pomanjkanju vremena, jer veća brzina garantira kraće vrijeme putovanja koje se tada može iskoristiti za nešto drugo. Kao da davno prije ljudi nisu kvalitetno obavljali svoj posao i pri smirenijem tempu života? Kladim se da bi ljudima i brzina svjetlosti od 300 000 km u sekundi vrlo brzo postala prespora, jer bi eto, uvijek iskrsnuo neki (ne)planirani problem koji bi se trebao riješiti većom brzinom. A to obično povuče sa sobom mnoge "greške u koracima" radi kojih kasnije, u pravilu, požalimo.
Ovu sam priču zamislio kao svojevrsno razmišljanje o koristi, ali i štetnosti, što ih donosi (pre)velika brzina vožnje u cestovnom prometu.
Dakle, što se povećanjem brzine dobiva, a što gubi?
U korist brzine uzet ću samo kraće vrijeme putovanja (iako ima puno više varijabli koje bi samo nepotrebno zakomplicirale stvar), a protiv brzine sve ono što se najčešće negativno odražava na sigurnost i ekologiju.
Neka u mom primjeru početna, referentna brzina bude već spomnuta brzina od 100 km na sat. Uzmimo da tom brzinom putujemo automobilom, sa vozačem naravno, autocestom od Zagreba do Splita! Nazovimo taj naš automobil prigodnim imenom "primjerko". Taj će "primjerko" uz konstantnu brzinu vožnje od 100 km na sat od Zagreba do Splita stići za četiri sata, budući da je ta relacija duga otprilike 400 km (zaokruženo, da pojednostavimo računicu). Računica vozača bila bi sljedeća: "Super, put koji me je do sada koštao najmanje šest sati vožnje starom, Ličkom magistralom, skratio se za dva sata!" Ali, tu sada na scenu stupa ljudska pohlepa i nezasitistost koja vozača spušta na tvrdu zemlju i govori mu: "Zašto voziti autocestom 100 km na sat, ako je po njoj dozvoljena brzina od 130 km na sat?" Jednostavna kalkulacija pokazuje da ćemo takvom vožnjom uštedjeti ukupno 55 minuta čiste vožnje. Dovoljan razlog da sat vremena duže ostanemo u krevetu, zar ne?
Trpi li zbog toga sigurnost prometa?
Na prvi pogled ne, već štoviše, duži odmor pogoduje većoj odmorenosti vozača (osim ako isti zbog kasnijeg buđenja ne ostane tu noć tih sat vremena duže budan!?). Osim toga, zbog sporije vožnje drugi su nas vozači primorani na autocestama pretjecati, što narušava homogenost brzine prometnog toka. To na autocesti i ne bi smio biti veliki problem, jer nema opasnosti od vozila iz suprotnog smjera. Teoretski, autocestom možete voziti i trostruko većom brzinom i ništa se neće dogoditi (?), dok god se krećete jednolikom brzinom. Problem nastaje kada ste primorani učestalije mijenjati (kočiti, ubrzavati) brzinu vožnje. Tada postajete običan "pijun" u rukama (ne)milosrdne fizike, bez obzira kakvim vozilom upravljate.
Neka se našem vozaču prilkom vožnje autocestom pojavi nekakva prepreka na cesti, što se događa rijetko, ali ne i nikada, radi koje je vozač prinuđen naglo kočiti. To je na autocesti jako opasno! Taj naš vozač ima (prosječno) vrijeme reagiranja od jedne sekunde, što znači da će put reagiranja pri brzini od 100 km na sat, iznositi 28 metara. Naš "primjerko" ima (dobre) kočnice pa je put kočenja pri brzini od 100 km na sat, 37 metara. Po tome, ispada da je zaustavni put "primjerka" ravno 65 metara.
Zvuči puno, a tako i izgleda. Pri 130 km na sat to iznosi još više. Koliko više? Puno više nego što mislite! Put reagiranja produžuje se za 30% (na 36 metara) a put kočenja za gotovo 70% (na nekih 62 metra). Kada to zbrojimo, dobivamo put zaustavljanja od 98 metara. Razlika je u dobrih 33 metara. Drugim riječima, na mjestu gdje se "primjerko" zaustavi pri brzini od 100 km na sat, isti će pri kočenju sa 130 km na sat imati naletnu brzinu od 90 km na sat (!!!) i zaustavit će se tek 33 metara dalje. Sasvim dovoljno da ozbiljno razbijemo automobil, a sebe ozbiljno ozlijedimo ukoliko naletimo npr. na otpadnuti ispušni lonac, ili ne daj Bože, na zadnje vozilo u zaustavljenoj koloni vozila.
Da vidimo sada ekološku bilancu. Neka naš "primjerko" troši pri 100 km na sat na prijeđenih 100 km osam litara motornog benzina. Povećanjem brzine na 130 km na sat, otpori kretanja vozila u prosjeku se povećavaju za 50%, što povećava potrošnju goriva za 20%, ili konkretno, u našem slučaju, potrošnja raste na oko 9,5 litara. Možda tih 1,5 litara (ili ukupno na cijeloj relaciji šest litara) više potrošenog goriva Vas puno ne "dira" (iako se radi o nemalih 50 kn uštede), no razmišljate li vi o tome da vam svaka litra utrošenog goriva potroši oko osam kubičnih metara prirodnog zraka? A čovjek pri uobičajenim aktivnostima dnevno potroši oko 12 kubičnih metara zraka. O čemu ja to govorim? Pa o tome da ste vi u tih sat vremena kraće vožnje na toj relaciji potrošili kvotu zraka dostatnu za čovjekov život punih 96 sati (ili četiri dana – da zvuči još gore!). Neka Vas ne zavaravaju EURO 4 ili čak EURO 5 norme koje vaše vozilo ispunjava. Kisik iz zraka je potrošen, i njega ne mogu nadoknaditi niti katalizatori, niti filteri, niti EGR-i, niti SCR-i niti sve ono što vam prodavači uvaljuju pod nos kako bi utjecali na vašu ekološku svijest.
Jedino što vam može povratiti kisik na našoj planeti je priroda – konkretno biljke, koje putem fotosinteze uzimaju iz atmosfere ugljični dioksid (plin koji bi jedini, u idealnim uvjetima, uz prisustvo vodene pare, izlazio iz ispušne cijevi našeg "primjerka"), a u atmosferu vraćaju kisik.
Dakle, ako niste znali, naše šume "dišu" na račun naših automobila. Ali tih šuma nije dovoljno, i sve ih je manje. Ekolozi su izračunali da bi za neutraliziranje ugljičnog dioksida oslobođenog samo od strane automobilskog prometa bila potrebna (pra)šuma površine jedne Argentine, a mi godišnje posjećemo šuma površine jedne Švicarske. Pa se sada Vi malo zamislite. . .
A da vidimo što se dobiva, a što gubi, ako vozač našeg "primjerka" odluči još jače pritisnuti gas, i voziti na navedenoj relaciji nedopuštenom brzinom od 150 km na sat, jer do te brzine, navodno, prestretači toleriraju na autocestama i ne stvaraju probleme vozačima. Pri brzini od 150 km na sat, put reagiranja produžuje se na 42 metara, a put kočenja na čak 83 metara. Sveukupno, zaustavni put iznosi 125 metara, što je skoro dvostruko više od zaustavnog puta pri brzini od 100 km na sat. I potrošnja goriva raste za novih 1,5 litara, tako da se na tom putu od Zagreba do Splita potroši punih 12 litara motornog benzina više (a to vam vrijedi malo ispod 100 Kn), ali i kisika dostatnih za osam dana života... a sve to radi 80 minuta uštede, koliko bi Vam ona bila u odnosu na brzinu kretanja od 100 km na sat!
I još nešto... "vrijednost" prosječne brzine ima daleko veću težinu od "vrijednosti" trenutne brzine. Jer da bi zadržali prosjek od 150 km na sat Vi morate s našim "primjerkom" voziti puno brže, ukoliko iz bilo kojega razloga na nekom dijelu autoceste vozite sporije od 150 km na sat, kako biste nadoknadili narušeni prosjek. A što je ta brzina veća, njeno je nadoknađivanje teže i opasnije.
Ako ovako razmišlja, pametan vozač na kraju može zaključiti kako mu je bolje od Zagreba u Split putovati – vlakom, pa kad stigne, da stigne. Zbog (pre)velike brzine (auto)cesta uzima svoj danak. Ako ne vjerujete, prolistajte stranice crnih kronika gdje se uvjek nađe ponešto vezano uz stradavanja na (auto)cestama.
A "Majku Prirodu" tako i tako više nitko ništa i ne pita!!!!
Goran Tratnjak, ožujaka 2006. godine