PROCITAJTE

Plakat preuzet s: icm-vukovar.info

Poučavanje nije lak i jednostavan posao, a poučavanje djece o prometu posebno je složen proces. Metode, načini učenja, težina i količina sadržaja koji se uči, razlikuju se ovisno o njihovoj dobi i sposobnosti usvajanja određenih sadržaja. To znači, kada su zacrtani ishodi učenja postignuti za jednu dobnu skupinu, već je ta ista skupina, ali sada starija, spremna učiti o prometu na način, metodama i prilagođenim sadržajima za tu – stariju dob … I tako sve dalje od vrtićke dobi, ka predškolskoj dobi, osnovnoškolskoj dobi, srednjoškolskoj dobi, zreloj dobi … zapravo o prometu se uči cijeli život! Kada bismo postigli taj i takav kontinuitet to bi bilo pravo cjeloživotno učenje o prometu i za sigurno i odgovorno ponašanje u prometu!!!

Neznanje, uz nepažnju u prometu dovodi do toga da djeca često plaćaju najveću cijenu. Zato si uvijek postavljamo pitanje: Kako djecu najbolje poučiti o propisima i prometnim pravilima? Kako u njihove glavice „uliti“ toliko sadržaja koje često niti odrasli ne mogu naučiti, zapamtiti ili shvatiti? Kako ih naučiti da su oprez i rizik konstanta u prometu? Kako ih upozorili na stalnu prisutnost potencijalnih i stvarnih prometnih opasnosti? Kako ih naviknuti na odgovorno i kulturno ponašanje u prometu? I td.…? Pitanja je zaista puno! Odgovori su teški i komplicirani. Ono što sigurno znamo jest to da postoje tri razine problema. A to su, da uz poučavanje djece moramo poučavati i roditelje i vozače! I to uporno, sustavno i kontinuirano!

Sve naše razgovore i pisanja o prometu u pravilu započinjemo statističkim podatcima. Ponekad nam se čini da je to već dosadno, bespotrebno ili da nam to služi samo kao popunjavanje prostora stručnog ili manje stručnog članka. No, nije to baš tako.

Promet definiraju prometni tokovi. Prometni tokovi krvotok su prometnog sustava. Sve pojave i događaji u prometu predstavljaju podatke i informacije. Svaka varijabla u sustavu o kojoj ovisi sigurnosti prometa ima svoju vrijednost i podložna je, kao podatak, obradi. Podatke pretvaramo u informacije, a iz informacija izvlačimo zaključke.

Prema jednoj od definicija statistika je (matematička) disciplina koja obuhvaća (proučava) prikupljanje podataka, spajanje podataka u jedinstvenu cjelinu i analizu prikupljenih podataka te temeljem njih nudi njihovu interpretaciju, prikaz predviđanja i objavu zaključaka. I zato je pogled na statistički obrađene podatke koristan. Na temelju onoga što se u prošlosti (u promet na cestama) događalo, promatralo, analiziralo … donosimo zaključke i predviđamo što će se u budućnost događati, ako će se događati … ili se neće događati, jer … itd.

Zaključci o onome što se događa u prometu na cestama u zemljama Europe često su alarmantni i zabrinjavajući. Pogotovo ako pratimo i analiziramo podatke o najmlađim sudionicima prometa (Izvješće Europskog vijeća za sigurnost prometa ETSC, studenoga 2022., pod naslovom: „Uloga obrazovanja u smanjenju smrtnosti djece i mladih na europskim cestama“ („THE ROLE OF EDUCATION IN REDUCING DEATHS AMONG CHILDREN AND YOUNGSTERS ON EUROPEAN ROADS“ - prvi dio: Sigurnost djece i mladih na europskim cestama 2011.-2021.).

U prikupljenim podatcima iz 23 zemlje EU iščitavamo da je u prošloj dekadi u prometnim nesrećama poginulo više od 11.000 djece i mladih. Samo u 2020. na cestama Europe stradalo je 809 djece i mladih do 18 godina starost (za koje su podaci za istraživanje bili dostupni).

Prikaz 1. Prosječna godišnja promjena (%) u broju poginulih u cestovnom prometu među djecom i mladima (<18) u razdoblju 2011.-2021. (*) 2011.-2020., (**) 2011.-2019. CY, EE, LU i MT isključeni su iz brojke zbog fluktuacije posebno malog broja smrtnih slučajeva. Prosjek EU izračunat je za razdoblje 2011.-2020. Podaci za FR i PT odnose se samo na kopno. (Prema: „The role of education in reducing deaths among children and youngsters on european roads“)

Iz gornjeg prikaza vidljivo je da su mnoge zemlje EU uspjele smanjiti broj poginule djece i mladeži u promatranom razdoblju. Neke su pri tome bile uspješnije, a neke manje uspješne ovisno o mjerama koje su primjenjivale za postizanje toga cilja.

Na cestama Norveške i Švicarske smrtni slučajevi djece i mladih smanjeni su za prosječno -12% godišnje, što je najveće smanjenje u EU u razdoblju 2011.-2021. To je značajno bolje od prosjeka zemalja EU27 koje su u prosjeku smanjile broj poginule djece i mladih do 17 godina za -5,5%.

Prema ovome istraživanju Hrvatska nije dosegla europski prosjek smanjenja stradavanja djece i mladih u promatranom razdoblju. U protekloj dekadi RH je smanjila broj poginule djece i mladeži za svega -7%.     

Djeca u dobi od 10 do 13 godina imaju veću smrtnost na cestama nego djeca od 5 do 9 godina. Zašto je tomu tako? U normalnom odrastanju i razvoju djeteta, djeca od 10 do 13 godina s većom će se vjerojatnošću kretati u prometu bez pratnje odraslih, posebno na putovanju do i od škole. S napunjenih 14 godina postupno stječu pravo na upravljanje vozilima s dva kotača pa smrtnost na cestama počinje naglo rasti. Polovica poginule djece i mladih (mlađih od 18 godina) na cestama stari su 15, 16 i 17 godina. Od 809 poginule djece i mladih na cestama u 2020. bilo je 419 (ili 50%) mladih između 15 i 17 godina. Svako peto smrtno stradavanje među sedamnaestogodišnjacima rezultat je sudara na cesti.

Prikaz 3. Poginuli u prometu po dobnim skupinama na milijun stanovnika svake dobne skupine, prosječne godine 2018-2020 za EU25. (*) AT, EL, IT, MT i NL isključeni iz prosjeka EU-a zbog nedostatka podataka. Za ostale dobne skupine EL i MT isključeni iz prosjeka EU zbog nedostatka podataka. (Prema: „The role of education in reducing deaths among children and youngsters on european roads“)

Ono što jest dobro, je da se godišnje smanjenje smrtnosti djece i mladih na u 24 zemlje članice EU od 2011. smanjivalo brže nego kod odraslih sudionika prometa. Smrtnost djece na cestama smanjila se za -46%, zaostavši za trendom smanjenja smrtnosti mladih na cestama veći dio desetljeća. Broj poginulih mladih na cestama smanjio se za -43%, u usporedbi s -35% smanjenja za odrasle.

Na grafičkom prikazu relativno veće smanjenje može se uočiti na početku desetljeća tijekom gospodarske recesije koja je uslijedila nakon financijske krize u 2008. Drugo veće smanjenje može se vidjeti na kraju desetljeća kada su primjenjivane mjere u vezi pandemije Covid-19 kao što su ograničeno kretanje, izostanak odlaska djece i mladih na nastavu i druge aktivnosti.

Prikaz 4. Smanjenje smrtnosti djece i mladih na cestama u usporedbi sa smanjenjem smrtnosti odraslog stanovništva na cestama u 25 zemalja EU u razdoblju od 2011.-2020. Isključuje LT i MT zbog nedostatka podataka. (Prema: „The role of education in reducing deaths among children and youngsters on european roads“)

Stradavanja djece i mladih u prometu kao i razina sigurnosti u prometu na cestama značajno se razlikuju u zemljama EU. Puno je nesigurnije biti dijete u Bugarskoj nego u Norveškoj. Stradavanja djece u prometu u Bugarskoj sedam je puta veće nego na cestama u Norveškoj.

Europski prosjek smrtno stradale djece i mladih je 11 poginulih godišnje na milijun njihove populacije. Nažalost, Republika Hrvatska je daleko iznad EU prosjeka „u društvu“ s Bugarskom i Rumunjskom!!!

Prikaz 5. Smrtnost djece i mladih (<18) na cestama na milijun stanovnika. Prosjek zadnje tri dostupne godine. (*) 2018.-2020., (**) 2018.-2019. EU25 prosjek je izračunat za razdoblje 2018.-2020., a isključuje EL i MT zbog nedostatka podataka. (Prema: „The role of education in reducing deaths among children and youngsters on european roads“)

Vrlo su znakoviti podatci o načinu na koji su stradavala djeca i mladi u prometu na cestama. Na primjer, u 2020. godini u EU27,  94 djece (pješaka) poginulo je u naletu automobila. To je 21% ukupnog broja poginule djece (439) u prometu.

Alarmantan je (ali poznat) podatak da djeca u velikom broju stradavaju kao putnici u vozilima (u 2020. godini 209 ili 48% ukupno stradale djece). Ova činjenica da se djeca često prevoze kao putnici u automobilima (najčešće njihovih roditelja) i da ih gotovo polovica (48%) smrtno strada u automobilu, upozorava roditelje da je sigurnost djece u prometu upravo u njihovim rukama.

U sudarima s drugim automobilima stradalo je 17,5% djece putnika, a u sudarima s teretnim vozilima stradalo je još 11% djece. Ako se tome doda 18% stradale djece u svojstvu putnika kada se ne radi o sudarima s drugim vozilom … onda je to zaista zabrinjavajuće!

Djece biciklista smrtno je stradalo 11% ukupno poginule djece na cestama, kao i djece vozača mopeda ili motocikla, 5%.

Prikaz 6. Stradala djeca u EU27 za svaki način prijevoza i sudionika u sudaru 2020. (Prema: „The role of education in reducing deaths among children and youngsters on european roads“)

Od ukupnog broja stradalih mladih osoba ispod 18 godina  (429) u prometu na cestama EU27 većina ih strada u vozilima u svojstvu putnika. U sudarima s drugim vozilom stradalo je 175 mladih  što je preko 40% svih stradalih mladih osoba u prometu na cesti.

U usporedbi sa stradalom djecom, mladih više stradavaju na motociklima i mopedima u prometu u odnosu na djecu, ali manje stradavaju u svojstvu pješaka, što je i razumljivo.

Prikaz 7. Stradali  mladi u EU27 za svaki način prijevoza i sudionika u sudaru 2020. (Prema: „The role of education in reducing deaths among children and youngsters on european roads“)

Ključno promišljanje

Veseli i pobuđuje nadu da je trend smanjenja broja stradavanja djece i mladeži na cestama EU stalan, u promatranom razdoblju! Rezultati dekade (2011.-2020.) mogli su biti i gori da se nisu dogodila dva izrazita smanjenja u broju stradalih (prikaz 4.) kao posljedica poznatih događanja, a što je pak imalo za posljedicu smanjenje opsega mobilnosti.

Od vitalne je važnosti daljnje poduzimanje sve učinkovitijih mjera za povećanje sigurnosti djece i mladih na europskim cestama, ali i na svim cestama svijeta. Ciljane intervencije u prometnom sustavu na najvišoj razini proklamirane su Rezolucijom UN-a o proglašenju drugog Desetljeća akcije za sigurnost cestovnog prometa 2021. – 2030. (Decade od Action for Road Safety), kao i ciljevima održivog razvoja koje su usvojili svjetski čelnici država i vlada, na Skupštini UN-a (Sustainable Developement Goals), o čemu smo pisali na našim stranicama.

U razdoblju koje je pred nama na Vladama je EU zemalja osmisliti odgovarajuće politike, ciljane intervencije, metode i alate kojima će se postići proklamirani ciljevi. Na raspolaganju je široka lepeza područja u kojima ima puno prostora za napredovanje u poboljšanju sigurnosti cestovnog prometa: od donošenja do provođenja boljih zakona o prometu; boljega nadzora u provođenju; projektiranja, izgradnje, rekonstrukcije i održavanja cestovne infrastrukture; dizajniranja prihvatljivog cestovnog okružja; proizvodnji vozila koja učinkovitije aktivno i pasivno štite vozača, putnike i druge sudionike prometa; razvoja novih tehnoloških rješenja na vozilima; brige o voznome parku, održavanju i tehničkoj ispravnosti vozila; promicanja odgovarajuće ispravne upotrebe sigurnosnih sustava za zaštitu djece u vozilima; uvođenja učinkovitih i odgovarajućih politika osposobljavanja, obrazovanja i usavršavanja vozača; podizanja svijesti o sigurnosti prometa i promjeni ponašanja sudionika prometa ...

Obrazovanje je ključno

Kada promišljamo o sigurnosti i tome kako se trebamo ili kako se ne trebamo ponašati i što nam je za činiti kako bismo unaprijedili i poboljšali sigurnost prometa u razdoblju pred nama, uvijek na prvo mjesto stavljamo edukaciju o prometu. Kako je već na početku rečeno poučavanje mora biti sustavno i kontinuirano i to usmjereno prema djeci, roditeljima i vozačima.

Roditelji

Svako, pa tako i poučavanje o prometu počinje u obitelji. Obitelj predstavlja prvo mjesto na kojem djeca počinju spoznavati o životu (ali i o prometu), razvijati pozitivne stavove i ponašanja. Roditelji tu imaju ključnu ulogu. Ne samo u poučavanju o opasnostima i prihvatljivom ponašanju u prometu već i kao oni koji moraju svojim ponašanjem u prometu biti uzor svojoj djeci (ali i drugima). Roditelji se u prometu moraju ponašati bar onako kako žele da se njihovo dijete ponaša u prometu – odgovorno, pažljivo, razborito i sigurno.

Učenje djeteta o sigurnosti počinje od trenutka kada dijete počne hodati. Nakon prvoga izlaska iz stana ili kuće s djetetom počinje poučavanje o prometu i sigurnom i odgovornom ponašanju u prometu. Iako to nije formalno poučavanje, vrlo značajno! Neizostavno je! Vještine sigurnosti najbolje se uče u stvarnom prometnom okružju i stvarnim situacijama. Djeca uče iskustveno, a interakcija s odraslima pomaže im u tome.

Kamo god se krene s djecom u promet na cestu, na igralište, šetnju, kupovinu, posjet prijateljima, dječje kazalište, na vožnju dječjim prijevoznim sredstvom, u vozilo javnoga prijevoza putnika … „to je poligon“ i prilika za poučavanje. Roditelji razgovarajte s djecom! Novo okružje (cesta/promet) za djecu može biti poticajno za učenje o njemu i snalaženje u njemu. Roditelji neće uvijek biti u blizini i nadzirati što i kako rade njihova djeca, zato je važno učiti djecu o sigurnosti na cestama od malih nogu, dok su s njima, kako bi djeca bila sigurna na našim cestama i oko njih.

Vrlo je važno kako će roditelji obući i opremiti djecu da budu što vidljiviji u prometu. Svaki izlazak s djecom prilika je za priču o opasnostima i rizicima u prometu. Mala ih djeca ne prepoznaju, nisu dovoljno koncentrirana, ali osjećaju sigurnost u pratnji roditelja. Odabir prometne površine za sigurno kretanje pješaka vrlo je bitan, kao i striktno pridržavanje propisa o korištenju tih površina. 

Svaka šetnja prilika je za osvješćivanje djece o mogućim rizicima u prometu! Roditelji trebaju djeci uporno ukazivati na pravila prometa, pojasniti im prometne znakove koje susreću u šetnji (a koji su za njih relevantni – treba izbjegavati opterećivanje djece s nepotrebnim sadržajima), ukazati na opasnost prelaska preko cesta, ulica i raskrižja, jer djeci često nedostaje prostorna svijest i procjena brzine nadolazećih vozila i njihove udaljenosti.

Dijete će polako shvatiti da promet za njega baš i nije sigurno okruženje, a od roditelja će naučiti kako se mora ponašati. Roditelji moraju djeci postupno „usađivati“ sigurne navike i rutine. Upravo je poučavanje alat za stvaranje sigurnijeg postupanja u prometu. Što više djeca nauče u ovoj fazi bolje mogu u budućnosti procjenjivati situacije u prometu i što je najvažnije, znati i prepoznati opasnu situaciju u slijedećim višim fazama spoznavanja o prometu. Uporno i ustrajno objašnjavanje opasnosti koje vozila u prometu mogu predstavljati može u budućnosti pomoći u sprječavanju ozbiljnih nesreća i ozljeđivanja.

Roditelji će naučiti svoju djecu kako upravljati dječjim prijevoznim sredstvima. Pri tome se moraju pobrinuti da njihova djeca znaju osnovne propise i prometna pravila kada koriste skejtbord, tricikl, romobil ili sličnu spravu s kotačima. To će pomoći u sprječavanju bilo kakvog ozljeđivanja sebe ili drugih.

Vožnja biciklom se počinje vježbati pod nadzorom i u sigurnom okružju (igralištu, praznom parkiralištu, vrtu ili dvorištu, školskom dvorištu, odnosno na bilo kojoj drugoj sigurnoj neprometnoj površini). Samostalno uključivanje u promet uslijedit će nakon što se za to ispune propisani uvjeti. Bicikl se uvijek vozi oprezno, a dijete mora imati zaštitnu kacigu i opremu.

Vozeći bicikl djeca postaju brža i opasnija za sebe ali i za druge. Roditelji će im savjetima pomoći osvijestiti taj problem i davati smjernice kako postupati a da bi šanse za ozljedu bile što manje. Tako se najbolje stiče potrebno iskustvo za buduću samostalnu vožnju.

Vožnja automobilom danas je „condicio sine qua non“ - uvjet bez kojega se ne može! Vožnja djece „poligon je za roditelje“ i za pokazivanje primjerom djeci kako se propisno ponašati i kulturno odnositi prema drugim sudionicima prometa.

Djecu se u vozilu smješta u odgovarajuće dječje sjedalice i tako stvara sigurno i udobno okružje za njih. Odgovarajuća znači da dječja autosjedalica mora biti prilagođena dobi djeteta i visini djeteta. Dojenčad i mala djeca do dvije-tri godine u pravilu koriste sjedalicu okrenutu prema natrag, mala djeca tri do pet godina i predškolska djeca koriste sjedalice okrenute naprijed s pojasevima i tako dalje. Naravno, sve sjedalice moraju biti atestirane i propisno i sigurno učvršćene u automobilu.

Kada za to dođe vrijeme roditelji će poučiti djecu kada mogu samostalno sjediti na stražnjim sjedalima ili eventualno prednjem sjedalu u automobilu (ovisno o njihovoj visini), ali uvijek će svi u vozilu biti propisno vezani sigurnosnim pojasom. Svojim će primjerom pokazivati kako je to biti siguran, oprezan i kulturan vozač. Roditelji ne vozite brzo i agresivno, ne koristite mobitel u vožnji, izbjegavajte opasne i potencijalno opasne situacije! Budite svjesni da djeca „upijaju“ kao spužve. I to svjesno i nesvjesno. Takva vožnja i ponašanje mogu utjecati na usvajanje loših navika i stavova kod djece i utjecati na to kako će voziti i ponašati se u prometu u budućnosti.  Budite smireni i vozite propisno i defenzivno.

Vožnja vozilima javnog prijevoza putnika (školski autobus, autobus, tramvaj, gradski i prigradski vlak) započinje u društvu roditelja ili odraslih. Dijete mora naučiti siguran i prikladan način ulaska, vožnje i izlaska iz tih vozila upravo u prisutnosti odraslih. To su i mjesta na kojima se usvajaju pravila lijepog ponašanja u odnosu na druge putnike.

Djeca

Odlaskom u dječji vrtić počinje prvo institucionalno učenje i poučavanje. Ovdje počinje sustavno i odmjereno poučavanje prikladno dobi i sposobnostima djeteta. Igrom, didaktičkim igračkama, slikovnicama, priručnicima, edukativnim letcima, radnim listićima, vježbama i inim materijalima postiže se i nadograđuje spoznaja o potrebi sigurnosti u prometu. Sada odgojitelji i odgojiteljice vode djecu. Pokazuju im svojim primjerom i ponašanjem u određenim prometnim situacijama, kako se ne bi desila situacija da dijete dođe u dob za odlazak u osnovnu školu, a ne poznaje prometne propise i prometna pravila (dostatne i prikladne za tu dob).

Sustavan rad na preventivi i razvoju prometne kulture s djecom u vrtićkoj i predškolskoj dobi (kada djeca najbolje usvajaju sadržaje) trebao bi biti implementiran u svih dječjih vrtića na području RH. U ovome se razdoblju prilično učinkovito kod djece formiraju pozitivni stavovi o prometu. Treba biti svjestan činjenice da pojedinačno usvojeni stavovi lakše oblikuju zajedničko, skupno mišljenje („odanost skupini“ - što je svojstveno i djeci kasnijih godišta).

Postupno uvođenje u razgovor stručnih pojmova iz područja prometne kulture te savjeta o kulturnom i sigurnom kretanju u prometu pomaže postizanju ishoda učenja i odgajanja za sigurno sudjelovanje u prometu. Poznato je da se djeca teže snalaze u složenijim prometnim situacijama i često (iako imaju znanje) ne reagiraju propisno i poželjno. Zato zajedničkim i organiziranim kretanjem u skupini u različita doba dana i godine (dan, sumrak, kiša, snijeg) djeci se pokažu i objasne najsigurnija ponašanja u tim uvjetima. Skupina prepoznaje opasna mjesta na cesti, ulici, raskrižju, parkiralištu i sl. Vježba se postupak uočavanja opasnosti i sigurno postupanje u za njih opasnim situacijama. Ovakav odgoj za promet i rješavanje prometno opasnih situacija pod nadzorom podiže razinu samopouzdanja djece koje pak implicira osjećaj da su sposobni naučiti kako biti pažljiv i snalažljiv samostalni sudionik prometa – što će im trebati na samostalnom putu do škole i povratku kući.

Iz prakse je poznato da u ovoj fazi odrastanja ne prestaje rad s njihovim roditeljima. Praksa mnogih dječjih vrtića je rad, izravno obraćanje i suradnja s roditeljima. Posebno se naglašava  značaj roditeljske skrbi za sigurnost djece i važnost poučavanja djeteta o sigurnim i opasnim aspektima sudjelovanja u prometu te ispravnog roditeljskog modela po kojem se roditelji pridržavaju prometnih propisa i pravila za prometni odgoj vlastite djece (danas poznatog kao RO-model).

Odlazak u osnovnu školu pravi je izazov za djecu jer će vrlo brzo prestati nadzor odraslih pri odlasku ili dolasku iz škole. Djeca u toj dobi, makar su još uvijek zaigrana već imaju svijest o opasnostima u prometu. Ostali ih sudionici prometa ne bi smjeli ugrožavati svojim postupcima, jer pri tome djeca plaćaju najveću cijenu.

Nažalost, impresija je kako je sve ono što se mukotrpno radilo na preventivi i prometnom odgoju u obitelji od najranije mladosti i u dječjim vrtićima, u osnovnoj školi je usporilo, „posustalo“. Sada su u pravilu važniji drugi ishodi učenja, a sadržaji vezani za promet i prometni odgoj su nedostatni i kao da su u drugom, čak trećem planu.

Povratak sustavnom poučavanju o prometu i prometnim propisima vraća se u dobi sudjelovanja na različitim prometno preventivnim akcijama i aktivnostima djece te u dobi potrebnoj za polaganje „biciklističkog ispita“, vozačkog ispita za upravljanje mopedom, a kasnije i motociklom i automobilom. To razdoblje obilježeno je susretima u autoklubovima i školama vožnje i poučavanju o prometu od strane učitelja tehničke kulture te predavača i učitelja vožnje u školama vožnje. U tom je procesu posebno važno osvijestiti djecu i mlade o činjenici da su stradavanja na cestama najveći ubojica mlađih generacija i da su stradavanja djece i mladih crna mrlja našoj ali i globalnoj zajednici.

U srednjim školama, osim u srednjim prometnim školama u kojima se mladi školuju za zanimanje vozač, zanemaruje se prometni odgoj i posve se napušta učenje i odgajanje mladih za sigurno sudjelovanje u prometu. Jedino što je ostalo, ostalo je poučavanje u školama vožnje u svrhu dobivanje vozačke dozvole. Iako su propisi za osposobljavanje i vozački ispit u RH u skladu s europskom Direktivom o vozačkim dozvolama, pitanje je je li to dovoljno? Pitanje je postavljeno radi činjenica i zaključaka o stradavanju djece i mladih izvedenih iz izvještaja, opisanog u prvome dijelu članka. Zar iz „brojki“ ništa nismo naučili?! Učenje o prometu i sigurnost na cestama ključn su pitanja razvoja djece i mladih!

Vozači

Kada govorimo o vozačima u pravnome smislu te riječi to je (samo jedna od) skupina sudionika prometa. Od vozača se očekuje zrela i sigurna vožnja bez ugrožavanja ili ometanja drugih sudionika prometa, odgovornost, postupanje po prometnim propisima i prometnim znakovima, tolerancija, uvažavanje drugih sudionika u prometu, i sl. Posebno od vozača se očekuje obveza da djecu, mlade, pješake, invalidne osobe i ostale „slabije“ sudionike prometa stave u središte svoje pažnje i napora za sigurnost na cestama.

Na temelju stereotipa (pojednostavljenih i uopćenih osobina neke skupine), vozači su u prometu uvijek krivi baš za sve, ili za bar veći dio problema vezanih za nastanak prometne nesreće, stradavanje i ozljeđivanje te šteta koje nastaju kao posljedica toga. No, nije to baš uvijek tako! Niz je varijabli koje utječu na događaj u prometu na cesti koji zovemo prometnom nesrećom. O tome smo također dosta pisali na našim stranicama.

Ipak, ako promišljamo o vozačima i njihovim postupcima u prometu, moramo ih ipak grubo podijeliti u skupine: mladi (novi) vozači, vozači i stariji vozači. Formalno i jedni i drugi i treći imaju vozačku dozvolu koja ih ravnopravno tretira u prometu na cesti. Mladi su netom završili osposobljavanje, imaju znanje, fali im iskustvo, sigurnosne navike i rutine. Vozači pomalo zaboravljaju „znanje“ (teoriju), ali zato imaju vještine na višoj razini, više iskustva i stvorili su sigurnosne navike i korisne rutine u vožnji. Stariji vozači nešto su sporiji u vožnji i u reakcijama, bogatim iskustvom kompenziraju da znanje posve ne iščezne, oprezniji su i odgovorniji u prometu.

Obrazovanjem protiv stradavanja u prometu

Bez obzira na usvojenu razinu znanja, vještine u upravljanju, vozački staž i godine, ponašanje i stav o prometu i prometnim propisima određuje kakav će tko biti vozač u prometu,! Zato se treba stalno obnavljati zaboravljeno i podsjećati se na ključno – učiti i usavršavati se. Naš sustav (nažalost) ne predviđa obvezu usavršavanja znanja, vještina i ponašanja nakon izdavanja vozačke dozvole. Kada je odgoj za promet u pitanju nema cjeloživotnog učenja, sustav je neadekvatan, a sve je prepušteno na odgovornost pojedinca (?!). Istina, naš sustav osposobljavanja i obrazovanja krasi obveza stručnog usavršavanja i polagane stručnoga ispita učitelja, predavača, instruktora vožnje i ovlaštenih ispitivača.

Ali, međunarodna zajednica ne razmišlja tako! Ne razmišlja se u međunarodnoj zajednici bez razloga o vožnji pod nadzorom za nove – mlade vozače i naknadnom usavršavanju za (stare) vozače. Već su donesene preporuke Europskog vijeća za sigurnost prometa (ETSC) o potrebi obrazovanje o sigurnosti na cestama koje bi trebalo nastaviti i tijekom srednje škole. Sigurnost u prometu i mobilnost su zajednička odgovornost i u sustav naknadnog obrazovanja bi trebali biti uključeni svi relevantni dionici (predlagači i donositelji propisa, učenici, studenti, roditelji, vozači).

Samo zajedničkim naporima i kontinuiranim projektima cjeloživotnog učenja o prometu EU, na nacionalnoj, lokalnoj, školskoj i obrazovnoj razini može se osigurati i poboljšati kvaliteta sigurnosti prometa i smanjiti stopa smrtnog stradavanja djece, mladih i ostalih sudionika prometa.

Dakle, znanje o tome kako djeca i mladi stradaju u prometu treba pomoći u osmišljavanju budućih ciljanih intervencija donositelja propisa, uključujući odgovarajuće strategije osposobljavanja, obrazovanja i usavršavanja. Od vitalne je važnosti poduzeti sve mjere kako bi se poboljšala sigurnost djece, mladih ali i svih ostalih sudionika prometa na europskim cestama. Sve mlađa djeca dobivaju samostalnost i čine sve veći udio sudionika u prometu, a odgovornost odraslih leži u tome da prije svega vlastitim primjerom pokažu djeci kako se treba propisno i odgovorno ponašati u prometu. Učenje (pogotovo učenje o prometu i razvoj prometne kulture) se ne smije prepustiti slučaju!

Nenad Zuber, ožujka 2023. godine