PROVJERITE
vozac
anketa
provjera znanja
alkotest
PROCITAJTE
Hrvatske ceste smrti
Antipropaganda za turizam
Autor: Zoran Ferić
Austrijski prometni klub proglasio je hrvatske ceste najopasnijima u Europi jer godišnje na milijun stanovnika na njima pogine čak 150 osoba. Hrvatske ceste pune su vjenčića i svijeća kraj kolnika koji nam govore da se tu netko oprostio od života.

Dok sam skuterom vozio po istarskom ipsilonu, nešto prije tunela Učka, umalo me ubio vozač plavog šlepera, čiju registraciju nisam zapamtio. Vozio sam nekih 80 km/h, po svojoj traci, kad sam u re­trovizoru vidio veliku plavu mrcinu kako se približava velikom brzinom. Ni na trenutak nije usporio, iako su iz suprotnoga smjera išli automobili, i započeo pretjecanje na vrlo nezgodnom zavoju, posve neosjetljiv prema mogućoj sudbini onih koji su dolazili iz suprotnog smjera ili mene koji sam bio kraj njega.

DRSKOST S KOJOM je to činio već je poznata gotovo svima, to je drskost ogroman životinje, predatora koji ne mora obraćati pažnju na manje od sebe jer su priroda ili Bog to tako već uredili da veliki mogu što hoće, dok se maleni sklanjaju da bi spasili život. I sve bi to bilo u redu da se šleper nije zanio i počeo me stiskati zadnjim krajem uz rub ceste, pre­ma rubnome kamenu i provaliji. U retrovizoru sam vidio kako mi se približava smrtonosna kosa ploha njegova zadnjeg dijela i nije bilo šanse da usporim kako bi me potpuno pretekao. Ako me izgura do rubnog kamena i pogodim li koji, odbit ću se direktno pod kotače kao loptica u fliperu, ako pak, kojim slučajem promašim rubni kamen, čeka me susret s prilično dubokom provalijom. Jedina šansa je bilo ubrzati i pobjeći od njegovog zadnjeg dijela, kao u akcijskim filmovima i provući se između njegovog prednjeg dijela i ruba kolnika. To mi je u ovom slučaju spasilo život. Provukao sam se, dakle, s njegove desne strane iako me već napela pretekao, i u trenutku posli­je gledao u retrovizoru kako po sredini ceste pokušava obuzdati svoju veliku plavu životinju kao nekakvog kita ubojicu. Zapanjujuće je zapra­vo s kolikom se nonšalancijom neki ljudi odnose prema tuđim životima. I to nije pitanje ekscesa ili slučaja, to je, nažalost, pravilo.  Vozači kamiona i autobusa sve su druge sudionike u prometu naprosto naviklina svoju opasnu vožnju koja je s godinama postala i nekakav standard. Pa ako voziš bicikl ili manji motor, a prestižete šleper, moraš se skloniti koliko možeš i čuvati sam jer vozač velike mrcine to nećeučiniti. Za njega li si ti samo smetnja na cesti, sitnica zbog koje mora mijenjati smjer svog velikog vozila i baviti se kompliciranom radnjom pretjecanja.

ZAČUĐUJUĆE JE KOLIKO ubojica luta našim cestama, a da se o njima ozbiljno i ne vodi računa. Kad neki tajkunski sin svojom benđolom ubije drugo ljudsko biće, na noge se digne kompletna javnost i njegov čin na neki način postaje simbolom nepravednih odnosa u društvu, vladavine mafiokracije i korupcije. Takozvani „obični“ vozači pak na neki su način abolirani od te vrste krivnje, pogotovo ako su pošteni radni ljudi pa im se, eto, dogodila nesreća da na poslu nekoga i ubiju. Nisu to htjeli, kaju se i po naputku odvjetnika ispričavaju ili cvile po novinama bojeći se zatvora. Razmišljam o čovjeku koji me umalo ubio u subotu, na ipsilonu. Je li oženjen? Ima li djecu? Razmišlja li uopće o životima onih s kojima se vozi po cestama? Mogu li ga zamisliti kao nježna oca koji ljubi svoju ženu i djeci donosi darove s putovanja.

SVE TO, MEĐUTIM, ne mijenja glavnu stvar: taj je čovjek potencijalni ubojica. I ne čini mi se vjerojatnim da se, eto, sada jedan jedini put odlu­čio za riskantniji potez, a inače vozi sigurno i smireno. Ne. on vjerojatno tako vozi uvijek. Na cesti je ubojica. a kod kuće nježan otac ili muž ili što većjest kod kuće. Ako želimo više sigurnosti na cestama, treba se obračunati upravo s onom kategorijom vozača koja je u prometu također opasna: to su profesionalci skloni riziku. Frustrirani adrenalinci koji tako lijeće osjećaj svoje egzistencijalne ništavosti, mali dječaci u velikom i dlakavom tijelu koji imaju strašnu potrebu vlastitu snagu po­kazivati i na cesti i nevinim ljudima. To su oni koji svjesno griješe, a kada ih upozorite, spremni su i natučnjavu. Potežu revolvere ili metane šipke. Pa ako vas ne ubiju vozilom u prometnoj nesreći, sva je prilika da ćevas uhiti kad iziđu iz vozila.

PRIJE PET GODINA u okviru Naci­onalnog programa sigurnost cestov­nog prometa u Hrvatskoj donesen je plan da se smanji broj poginulih na našim cestama. Težilo se toliko smanjiti broj poginulih da ih ukupno godišnje ne bude više od 440. Prošle godine, dakle nakon čitave petoljetke provođenja tog plana, stradalo je u prometu 548 ljudi. Nisu sve njih ubili pijani mladi tajkunski sinovi. radi se o ukupnoj sigurnosti i ponašanju velikoga dijela vozača. Da je prije pet godina spomenuti plan uspio, mogli smo spasiti 108 života godišnje, ili 540 ljudi čitavom ovom razdoblju. Zamislite, 540 ljudi koji su danas mrtvi, bili bi još među nama. Toliko eto, vrijedi jedan dobar plan za smanjenje broja poginulih na cestama. Kada se čovijek vozi kroz Hrvatsku, gotovo posvuda nalazi znakove smrti. Naše su ceste jedan veliki "memento mori". Vjenčići i svijeće pokraj kolnika jasno nam govore da se tu netko oprostio od života, ili debeo i svjež trag kočenja koji završava u visokom kamenom burobranu, ili se gubi negdje u provaliji, pa zrnca razbijenoga stakla koja je netko zaboravio pomesti.

Austrijski prometni klub Hrvatsku je proglasio prometno najnesigurnijom zemljom, s više od 150 mrtvih na milijun stanovnika. Za naš turizam to je najgora antipropaganda, a prvo nas mjesto na top-listi smrti može koštati puno para. E sad! Može li se radi novca učiniti ono što se već nije radi ljudskih života, ostaje nam tek da vidimo.

Zoran Ferić, srpanj 2010. godine
POGLEDAJTE

PROMISLITE
invalidne osobe

poruka
SIGURNO VOZITI
ZANIMLJIVOSTI
Jeste li znali
Crtice iz prošlosti
Ideje
Autorska prava © sigurno-voziti.net 2002 - 2017. godine. Sva prava pridržana.