Kretanje nam daje iluziju da ne živimo u ropstvu, iluziju slobode za kojom toliko žudi prezaduženi civilizirani čovjek. I zato je izmišljen turizam. Ljudi se jednom godišnje sele iz poslovne i prometne gradske gužve u onu turističku, koja je možda još i gora.

Promet je živa slika života na zemlji. Evolucije. Prilagođavanja, mijenjanja, proždiranja. Tu su vrste u permanentnom sukobu. Kamioni protiv osobnih automobila, osobni automobili protiv motora, motori protiv skutera, a svi zajedno protiv najslabijih u tom prehrambenom lancu: biciklista. Sukobljavaju se i pripadnici pojedinih vrsta međusobno, brzi protiv sporijih, skuplji protiv jeftinijih, noviji protiv starih. Lexus protiv Kie, Audi protiv Dacie. I tu nema milosti, kao što lav nema milosti za antilopu, ni lastavica za komarca, to je preživljavanje, probavljanje, hranjenje vlastitih mitohondrija. Žderanje, rekli bismo za životinje. Za sebe same kao vrstu smislili smo ugodniji rječnik, recimo, ugostiteljstvo. Samo što se tu ne radi o prehrani, bar ne u doslovnom smislu, nego o prostoru i vremenu, o količini požderanih kilometara. O tome da se odnekud nekamo putuje i stigne, jer nam to osmišljava život. Kretanje. Kretanje nam valjda daje iluziju da ne živimo u ropstvu, iluziju slobode za kojom toliko žudi prezaduženi civilizirani čovjek. I zato je izmišljen turizam. Tako se čovjek jednom godišnje seli iz poslovne i prometne gradske gužve u onu turističku, koja mi se čini još i gorom. Čovjek koji odjednom postaje turist, u toj svojoj ljetnoj migraciji jedva čeka da se makne s pretrpane autoceste, a stiže u još pretrpanije malo primorsko mjesto koje uopće nije građeno za automobile. Primijetio sam da u tom ljetnom turističkom prometnome sukobu ima još manje milosti nego u velikim gradovima. Ljudi su nervozniji, sebičniji, agresivniji. Jer to je njihov odmor, ono malo slobode koju imaju i kad su to prisiljeni provoditi u gužvi, pucaju po šavovima. Osjetio sam to i na vlastitoj koži, na Veliku Gospu, pred tunelom Učka.
Krenuli smo iz Rijeke u posjet prijateljima u Istri. Četvero odraslih i jedan mail dečko. Desetogodišnji. Atmosfera u autu odlična, šalimo se s najavljenom kišom koja nas čeka popodne i negdje na poluotoku koji je prilično prometno odsječen od ostatka Hrvatske, iako je jedan od njenih najljepših i najuređenijih dijelova. Mali dečko mi predlaže da popijem svu tu buduću kišu, da trčim od kapi do kapi i gutam. Ja njemu tumačim da stalaktiti u spiljama nastaju zato što gromovi udaraju u zemlju i onda se ona negdje u podzemlju ispupči u obliku stalaktita. A onda, odjednom, neplanirano i zlobno, pred tunelom Učka stoji dugačka kolona automobila. U pičku materinu, kažemo mi odrasli, a mali dečko ne smije jer bi se roditelji derali na njega zato što psuje. Postajemo svjesni da to nije obična kolona za plaćanje tunelarine. Automobili se ne pomiču, ljudi su vani, neki stoje na pragovima svojih automobila s otvorenim vratima i pokušavaju vidjeti što se zbiva tamo daleko ispred njih. Nije to obična naplata, nešto se dogodilo. Po rezigniranim izrazima lica onih koji čekaju shvaćamo da su ovdje duže. Neki sjede u automobilima i jedu. Stvar je ozbiljna. Za to vrijeme na radiju slušamo izvještaje o proslavi Velike Gospe, saznajemo tko će u kojem marijanskom svetištu predvoditi misno slavlje, blagdan je potpuno zauzeo vijesti. Opasno podsjeća na izvještaje o gradovima koji su upravo ispratili štafetu. Onda vidimo i nekoliko televizijskih ekipa. Možda je i u tunelu neka koncelebrirana misa, pomišljam, ili procesija za Majku Božju Učku. Svašta je kod nas moguće. Dijagnoza, međutim, dolazi do nas u obliku bijesnog sredovječnog gospodina koji se prošetao čak do naplatnih kučica da vidi o čemu se radi. A nije se radilo o Gospi od Učke, nego o bikerima. Motoristima. To je bio njihov prosvjed protiv visoke tunelarine. Motoristi plaćaju ceste i tunele kao i automobili i to im je neizdrživo. Zato prosvjeduju usred turističke sezone, na praznik. Motorističke udruge iz Rijeke blokirale su riječki, a istarski motoristi onaj drugi ulaz u tunel. I ne miču se. Zbunjenost se u našoj koloni istoga trena pretvara u bijes. I tu se odmah priklanjamo svojoj vrsti, onima koji putuju automobilom. Motoristi koji se bore za svoja prava da jeftinije prolaze kroz Učku odjednom su nam smrtni neprijatelji.
Bagra motoristička, kreteni na dva kotača, bogati neradnici koji zajebavaju pošten svijet, čuju se komentari iz naše kolone. Čitavu stvar nadgleda jedan jedini policajac na motoru i pokušava smiriti strasti. On jedan je tu jedina neutralna strana. Zapalo ga da na praznik bude dežuran i jebe mu se i za turiste i za motoriste, ali korektno obavlja svoj posao. A ljudi iz kolone vrijeđaju motoriste obilato. Tu skače jedan mladić u kožnatom odijelu, spreman za tučnjavu i bilo bi, bojim se, došlo do općega linča, da voda motorista i policajac nisu smirili stvar. Budući da je razjarenih putnika u koloni bilo na stotine, a motorista tek nekoliko desetaka, sigurno bi tu izvukli kraći kraj i umjesto na dva kotača, koji stoje jedan iza drugoga na svojim Yamahama i Hondama, neki od njih vozili bi se na ona nesretna dva kotača koji stoje paralelno: u invalidskim kolicima. Krenimo svi automobilima i pregazimo ih, predlaže jedan gospodin. Trebalo bi donijeti vatrogasne šmrkove, kaže drugi. Gospodo, pustite na njih pse, predlaže treći gospodin ženi koja u autu ima dva labradora. Atmosfera postaje sve napetija i sukob vrsta, automobilista i motorista, lebdi u zraku. Mali dečko i ja zabavljamo se i pričamo što bismo sve radili motoristima. Ja bih doveo veliki traktor s gumama ko kuća i zgazio im motore, kaže dečko. Ja bih im namazao sjedala jakim ljepilom, da oderu guzicu kad silaze, kažem ja. Neću mu valjda reci što zaista mislim: da bi ih trebalo žive zakopati u užarenim željeznim ljesovima. Ipak je on mali dečko. Ozbiljniji sukob na kraju je izbjegnut jer je policajac uspio osloboditi jednu naplatnu kučicu pa je čitava naša bijesna kolona zapravo prošla kroz tunel besplatno, da se ne zadržavamo još i plaćanjem.
A motoristi su prosvjedovali u čitavoj Hrvatskoj. Međutim, ovakav prosvjed je nespretan, jer umjesto da za pravednu stvar, manje naknade za vožnju motociklima, pokrene i mobilizira onu "šutljivu" i sebičnu većinu kojoj je vlastita komocija iznad svega, upravo je na drastičan način okreće protiv sebe. Apsolutno se slažem da bi motocikli trebali plaćati manju naknadu za ceste, ali tipovima koji su nam u petak oduzeli dva sata života i pet metara živaca naplaćivao bih peterostruko do kraja života.