Kad svako jutro pogubite živce u prometu, postanete opsesivni luđaci koji jure za drugim autima ne bi li im se "osvetili", kad galamite na nove, nevješte vozače i bježite od hadžija s osobnim kamionima iza vas, nije li vrijeme zapitati se nije li možda malo previše automobila na našim cestama, nisu li nam postali malo previše važni i nisu li nam ti isti automobili postali drugi dom?
Uime smanjenja onečišćenja Lijepe Naše i uime mira u kući, osvrćem se na trenutak u kojem moramo, nažalost, priznati: LIMENI LJUBIMCI POSTALI SU NAM ONA ISTINSKA, PRAVA LJUBAV.
U našem izopačenu sustavu vrijednosti postala je prava sramota ako mladom Hrvatu/ Hrvatici kad navrši 18 godina, kukavni roditelji ne odriješe kesu i ne kupe prvi automobil. Njihovo čedo mora imati što bolji model, što jači, što traženiji, ne bi li susjedu što više nabili komplekse. Onda se čedo strmopizdi negdje niz livadu, nije još baš, kužiš, naučilo sve to kako treba oko te vožnje... Roditelji su sretni što je donekle živo i čitavo... i? Nakon nekog vremena opet mu kupe novog ljubimca jer ne mogu gledati kako ga prijatelji zezaju da je papak, ništarija, radnička klasa i sl. Malo bahatiji roditelji daju automobil svom čedu dok mu nije ni 18, onda to čedo zgazi druga dva čeda i sudac ga izvlači pod opaskom da nije zaslužilo zatvor jer je imalo vrhunsko školovanje?! Mislim da bi svatko od nas trebao biti oprezan kad ta ista čeda jure namjerno na crvena svjetla jer znaju da ce biti pošteđena od policije... pa, tata će nazvati frenda i srediti stvar, čedo će mjesec dana ohanuti od gasa i onda opet što brže, što više protiv pravila, što više da ispadne guba, a roditelji će sretno pokazivati: - To je naše čedo!
Na stranu te nakaze kojima obilujemo, nije sretnija situacija ni među tzv. normalnijim ljudima. Kad se ekipa zaustavi na semaforima pa se počne odmjeravati čiji je mediokritetski auto snažniji, opraniji, ispeglaniji, poželite da se svi sudare kad se upali zeleno svjetlo. Kad tko kupi automobil pa ga ostavlja ispred ulaza ne bi li ga svi vidjeli i zakrči prolaz da invalidi ne mogu ući u zgradu, poželite da kao u "Monty Pythonu" padne uteg od 200 tona na tu glupost od automobila. Kad primijetite kako se - po uzoru na naše mafijaše i primitivce koji su devedesetih došli u grad - ekipa doslovno tuče tko će se sparkirati bliže birtiji, šoping-centru, crkvi, groblju, poželite da pauk digne sva ta vozila.
Ali pauk malo kad diže auto hadžijama, oni se nekako uvijek izvuku... ili kupe preteške automobile pa ih ni pauk ne može dići...
Na stranu i ovi frustrirani čudaci među tzv. normalnim ljudima. Njima je očito auto nadomjestak za seksualne poraze... Kada zaronimo među normalne - normalne ljude, pronalazimo jednu novu vrstu otuđenja... Omiljene pjesme više ne možemo slušati na sav glas doma jer gotovo uvijek izbije svađa ili s partnerom/partnericom ili sa susjedima. I onda?
Opali, Miško, na sav glas, nas limeni ljubimac postaje pravi diskopodij, on tolerira sve basove, rifove, deranja, pranđijanja, solaže... Solaže... dobra riječ.
Ako želimo poslušati što novo, žalosno je što ćemo to jedino stići napraviti u 10 minuta vožnje od dionice A do dionice B (govorim o svakodnevnom gradskom ritmu). Ako prosječni album traje oko sat vremena, trebat će nam nekih 6 takvih kratkih dionica. Koliko uspijemo upiti od albuma u tim isprekidanim intervalima, pravo je pitanje. Ili možda ponavljanjem bolje utvrdimo gradivo.
Kad se posvadimo s partnerom/partnericom, bježimo poput male djece u automobil jer jedino smo tu sigurni da nas nitko neće vidjeti uzrujanima. Tu smo sigurni od svijeta. Podsjeća me to pomalo na Ameriku, gdje u velikim gradovima ljudi doslovno žive u autima, presvlače se, jedu, gledaju TV u stankama. Svatko sam u svojem automobilu. Svatko siguran u svojih nekoliko limenih kvadrata, izbjegava poglede na druge vozače. U automobilu nas nitko ne može emotivno povrijediti. Fizički i te kako. Pazimo da nam ljudi ne puše u autu, pazimo poput manijaka da nam tko ne ogrebe našeg ljubimca... kupujemo mu dodatne dijelove, kretenske felge, ozvučenje, peremo ga, ribamo... pričamo konstantno samo o njemu.
On je postao naša prava ljubav. Više ne dajemo kući toliko koliko smo fokusirani na tu napravu na 4 kotača. Ta naprava je stvorena da nas preveze od točke A do točke B. Nama nisu više bitne ni točka A ni točka B, nama je bitno da taj put što dulje traje. Sjećam se da sam, kad me Stari vozio u malu školu, kočio nogama ne bi li put što dulje trajao i da što kasnije dođem na odrediste...
Tako i mi prije sastanaka napravimo dodatni krug po gradu ne bismo li vratili samopouzdanje, kružimo naokolo prije nego što se nađemo s njom, kružimo naokolo kad nas ona povrijedi, kružimo naokolo kad mi nju povrijedimo... Ispada da samo kružimo naokolo u svojoj maloj limenoj sigurnosti. Najsmješnije je što kad smo napokon primorani prošetati se nekamo, kad nam se ljubimac pokvari, kad nas prepriječe mrskom pješačkom zonom, kad napravimo tih nekoliko prvih koraka, osjećamo se tako dobro. Nema napetosti, odmjeravanja na semaforima, frustracije tko ce prvi do idućeg semafora...
Nema stresa, nema panike i, zamislite... nema gužve. Isprva oprezno zakoračimo u nesigurnost, nezaštićenost bez našeg limenog ljubimca, onda koracamo sve hrabrije i vratimo se na početak. Vratimo se na ideju da nam nasa limena ljubav sluzi samo za transport i to je to. Ona nam služi da bismo došli k nekom i napravili nešto okej taj dan. Srećom, naš limeni ljubimac nije ljubomoran, čekat ce nas on koliko treba.
Zato nakon dugo vremena - prošećite. Probajte doći pješke nekom tko vas čeka. Ima puno prednosti: bit ćete u boljoj kondiciji, manje ćete zraka onečistiti i ima nešto slobode u tom osjećaju nesigurnosti. A s obzirom na cijene goriva, možda što i uštedite...