Moraš predvidjeti tuđe pogreške - savjet je koji u prometu zlata vrijedi, a prije neki dan ponovno sam se u to uvjerila. Na jednoj od prometnijih zagrebačkih ulica - na Savskoj cesti - od bliskog susreta s vozačem snažnog motocikla dijelila me koja sekunda. Majstor gluposti - za kojega mogu jedino procijeniti da su mu godine podjednake kvocijentu inteligencije - dojurio je u raskrižje suprotnim smjerom, brzinom znatno većom od dopuštene. Ne očekujući da će kamikaza doletjeti iz toga smjera, to više što je izjurio iza tramvaja -zahvaljujući onih famoznih nekoliko sekundi - i motociklist i ja uspjeli smo "zabaciti" svatko svoje vozilo malo udesno. Da smo se susreli sekundu kasnije, ne bih ga niti vidjela, a o nekakvoj reakciji s jedne ili druge strane moglo bi se samo sanjati. Zapravo ja bih mogla sanjati jer sam bila u automobilu pod koji bi se (vjerojatno) zabio motocikl, a njegov bi vozač preletio auto i, bojim se, kobno udario o tlo. E, da, imao je kacigu. No, zaboravili su mu reći da ona nije svemoćna... Kasnije sam sebe krivila što se nisam uspjela brže snaći, što nisam zapazila registraciju (ako ju je uopće imao), zvala policiju. A onda se pitam: čemu? Neka mi plavci oproste, ali da ima volje da se divljaci uklone s ceste, to bi već bilo napravljeno.
Skandinavske zemlje divan su primjer - nitko se tamo ne usuđuje voziti ni pet km/h iznad ograničenja. A ovdje, u zemlji u kojoj se vozi suprotnim smjerom i telefonira za volanom, a cik-cak vožnja i oduzimanje prednosti smatraju se normalnim, nisam se začudila ni (neslužbenoj) izjavi policajca da jako brze vozače ne zaustavlja jer to ne stigne sigurno napraviti, dok prespore vozače na autocesti ne zaustavlja - iako i oni ugrožavaju sigurnost - da mu se kolege ne bi rugale!?