....
Spomenuo sam začepljene ceste i automobile, zavoje i pretjecanja. I to je veliki duhovni problem. Zanimljivo, nema niti jednoga vozača koji bi u ispovjedaonici rekao: „Oče, doveo sam u opasnost život svoj i život drugih!“ Nema nikoga tko bi rekao: „Bio sa nerazborit, bio sam umišljen u vožnji.“
Pa ipak, mnogo je onih koji tek što izdaleka ugledaju neki auto, odmah kažu i kao da sami sebi prisegnu: „Preteći ću ga!“ Makar se radilo o „spideru“, k tome još i na uzbrdici! Oni moraju pretjecati uvijek i svakoga, kao da će ući u povijest zbog pretjecanja. Ili pak uzimaju upravljač u ruke nakon što su obilato pili ili kada su premoreni, deprimirani, ili opterećeni teškim osobnim ili obiteljskim brigama. U igri je peta zapovijed. Nikada se dovoljno ne naglašava ozbiljna odgovornost onih koji voze teške automobile danas po jadnim, uskim, zavojitim i pretvrdim cestama od jučer. Peta zapovijed ne pomišlja samo ozlijede nanesene tijelu, već i one nanesene duši lošim primjerom. Na izletnika ili turistu motri zadivljeno ili barem začuđeno oko, posebice onih najsiromašnijih i najmlađih. Izletnik obično razmišlja ovako: „Sada sam daleko od kuće, priuštit ću si više moralne slobode“. Takvo razmišljanje mora se iz temelja promijeniti: „Vani me više gledaju pa ću zato biti brižniji nego doma“.