Nisam ni vlada ni sabor, a ni automatski semafor na raskršću, i ne bih se smjela miješati u stvari i poslove iz njihove mjerodavnosti. Ali riječ je o životu i smrti. 0 djeci koja odrastaju pred našim očima, prebrzo i bučno, i o onima oko njih siromašnima duhom, za koje su ta cvjetna odrastanja nerješiva jednađba s više nepoznanica nego li je zrnaca pijeska u pješćanoj uri. Ne tražimo li danas užurbano, od nezgode do nezgode, sve kratkoročnija pokusna mislenoprometna rješenja za sveukupnu krizu egzistencije?

Promet. Je li on početak ili kraj? Odgovor bi mogao biti nemilosrdan. Savršeno izgrađenih putišta Hekatinih crn kovitlac. Cirkus motoriziranog nebitka. Gume, nafta i lim. Vozila, kruh naš svagdašnji: vreće žita ubačene u žrvanj, a usta tržista razjapljena danonoćno. Godišnja doba razbježala se, u panici. Cesta, kolijevka civilizacije, mora li biti i njezin grob?

Na drevnome Putu svile, ili pak na onima vojničkim rimskim na ovom sada našem tlu, ne vjerujem da su ginuli maloljetnici. Ali ne zbog boljih prometnih znakova ili mudrijih zakona, nego zato što ondje ta djeca nisu imala što tražiti. Ni sebe, ni svoje jučer, ni svoje sutra. Svila je odiazila bogatunima na Zapad. Rimske sulice i koplja na barbarima prenapučen Jugoistok.

Povijest su nekoć i stvarali i pisali vojskovođe. Danas je političari diktiraju u pero vojskovođama, a djeca u vrtiću uče je – kao pjesmicu za Majčin dan - napamet. Mogla bi i to biti jedna od onih, nepoznanica, što vuče ih na benzinsku crpku, u magični svijet zbilje, u jurnjavu, u mrak. Kazem: djeca. Jer kada sjednu za upravljač da bi dokazali svoju punoljetnost, tada oni i jesu djeca i ponašaju se jedino tako. A isti oni koji su im u djetinjstvu kupovali hrpe kamiončića i autića za navijanje, normalno da će im kad poodrastu darivati skuplje i zamamnije modele. Koji nisu na navijanje. I pustiti ih da se igraju do mile volje.

Mladi su se nekoć - u mjesecu lipnju po šumi verali za krijesmcama, a zelenkasti im je fenjerčić kazivao put do proplanka na kojem bi se potajno sastajali. Nije tih svjetlucavih fenjerčića bilo, iako je već lipanj, u turobnim onim povorkama pogrebnim minulih dneva. Pa da im, kradomice, bunilo koraka i lelek molitve usmjere možda na Markov trg, kako bi se čula odanle - uz riječi duboke tuge - i pokoja dobrohotna misao pedagoga, nastavnika, pravnika. Žive misli i odjekujuča mišljenja. Neka nas zagluše, a snene naredbodavce prosvijetle i napute ih kako odrediti zakonsku točku punoljetnosti građanske, kad je posrijedi smrtonosni upravljač.

Svaka čast gospođi ministarici, koja je smjesta sazvala sjednicu Savjeta za sigurnost u prometu. No, jesmo li sigurni, ruku na srce, da ondje sjede najpametniji i okupljaju se najzabrinutiji? Čula sam – ne znam istina li je -da se u tako dragoj nam državi lrskoj volanska puljoljetnost postiže teku mladosnoj dvadesetipetoj. Uostalom, ako je vijek čovjekov produžen, čemu ubrzavati sazrijevanje? I to baš na cesti. Na tlu neplodnu, sve večma moru Mjesečevu nalik.

Entropija, jedinica za mjerenje neumitnog nereda u prostorima svemira, nije nam nikakvo pomagalo u svladavanju podmlukla nereda ovozemnog, a jednako neizbježnog: nereda u prostoru povijesti, društva, naroda, kulture, prirode. Nereda koji je samo druga riječ - okrutnija – za velehvaljen razvitak i vječitu nepredvidjivu mijenu. Ali ljudi ne žele postati toga svjesni. Znanstvenici će uskoro moći postavljati prometne znakove repatim nasilničkim kometima, a da bi umolili od njih skretanje s hirovita im pravca u jurišanju ravno na nas i na ovaj Stvoritelju najdraži planet. Neka upere svoj gnjev put neke nevažne Mu i mrske, a nama suparničke galaktičke lokacije. U nebeskorn prometu, dakle, i rukama i umu lakše se snalaziti nego li u ovome banalnom zemaljskom. U prostoru gdje nema više vremena za očitavanje fosiliziranih legenda, jer je vrijeme sad zaposleno stvaranjem njihovih kopija. Kompjutorizacijom bezbroja sudbina, koje su tek brojkama registrirane i šiframa obrađen NERED.

Sjetimo se samo one nesretne lfigenije naTauridi, gdje ju je slavohlepni kralj, njezin otac, pred svoj junački pohod na Troju žrtvovao bogovima olimpskim. Hoće li jednoga dalekoga budućega dneva i ova suvremena žrtvovanja podmlatka božanstvima zabave, tehnike i standarda također postati legendom? Crnom kronikom prošlosti. Javom koja se izučava jedino iz poklonstva ljepoti i snovima, ali se u nju - baš kao ni u Trojanski rat - ne mora vjerovati.

Vesna Parun
Topusko, 5. lipnja 2004.