PROCITAJTE

Vozeći cestom kroz Zaprešić uočih nešto čudno u automobilu ispred. Pogledam bolje i gle čuda: na zadnjem sjedištu automobila dijete! Djevojčica. Ne sjedi na sjedalu… nije vezana sigurnosnim pojasom… niti je smještena u dječjoj sjedalici.

Djevojčica kleči na zadnjem sjedalu ili stoji iza suvozačeva sjedala i … uz posve otvoreno desno staklo zadnjih vrata – nagnuta je iz automobila, glavom, ramenom i rukom. Automobilom upravlja majka kojoj takvo ponašanje djevojčice ne smeta – odnosno, u njemu očito ne vidi problem (opasnost)!

Da, ovo je ljeto zaista vruće, možda i nesnosno za vozača i suputnike u automobilu. No, ne vjerujem da automobil iza kojega vozim nema klima uređaj. Možda klima uređaj u vozilu smeta majci vozačici pa „rashlađuje“ unutrašnjost automobila propuhom koji nastaje spuštanjem bočnih stakala na vozilu. Možda je jako „koncentrirana“ na promet oko sebe (?) pa nije svjesna što djevojčica iza nje radi. Možda joj pažnju odvlači razgovor mobitelom s nekom jako važnom osobom ili temom … !?

Pokušavam naći neko opravdanje za nemar roditelja kojemu na vrhu prioriteta nije zdravlje i zaštita njegovog djeteta u prometu!

Očito se ovdje radi o roditeljskom nemaru. Izostanku brige hoće li djetetu nagnutom kroz prozor automobila u oko ili usta uletjeti mušica, trun ili kamenčić odbačen gumom automobila ispred.  Neće li nešto oštetiti lice, oko ili ruku djeteta koje je nagnuto iz jurećeg automobila? Očito da majka vozačica ignorira potencijalni rizik takvog ponašanja djeteta.

Djevojčicu je teško okriviti. Ona ne razumije problem. Ne raspoznaje opasnost. A majka ju nije upozorila na takvu mogućnost, nije joj objasnila što se može dogoditi ili spriječila ovo iznimno opasno ponašanje.

U ovome slučaju radi se očito o zastrašujućem izostanku roditeljske  odgovornosti. Sposobnost roditelja da osjeća svoju odgovornost je ključni element sreće, sigurnosti i uspjeha u prometu, ali i životu uopće!