Nisam mogao odoljeti! Morao sam se osvrnuti na viđeno. Krajem rujna sjedim na jedrilici u Marini Zadar. Toplo, gotovo vruće. Sunce. More ljuljuška jedrilicu… Pravi zen trenutak – mentalno stanje spokoja pred isplov. Na kopnu, parkirana vozila onih koji se također spremaju isploviti. Automobil (na slici), jedan od inih koji „su dovezli“ svoje vlasnike na jedrenje.
Ne znam zašto mi je ovaj događaj koji ću opisati uopće zapeo za oko. Valjda „profesionalna deformacija“. Opazih, kao prema ovome parkiranom automobilu idu mladi tata - „jahter“, a uz njega cupka sin.
Dijete možda ima otprilike dvije godine (sudim po rastu). Kupače gaćice, tenisice, preko majice narančasti - propisno zakopčan prsluk za spašavanje na moru, a na glavi dječja (čini mi se biciklistička) zaštitna kaciga.
Bravo!!!!! Mislim si nešto …
Kako je ovaj mladi tata mudar.
Respektira sigurnost. Misli o mogućoj opasnosti na moru za vrijeme jedrenje. Respektira rizik. Zapravo, poštuje ozbiljnost trenutka, nemirnog mora, činjenicu da je malo dijete na brodu uvijek u opasnosti. Pokazuje primjerenu roditeljsku brigu. Prevenira moguću nesreću.
Zaista zavidan stav roditelja koji se brine za sigurnost svog sina!
Ne mogu reći da se nisam začudio. Jesam. Zapravo, ugodno sam se iznenadio. Jer u mom, ne baš dugom, jedriličarskom iskustvu, nisam često doživio slično.
Ali … Uvijek ima jedan ALI!! Nažalost.
Tata pristupa autu … otključava ga … dijete cupka za njim … tata sjeda na vozačko sjedalo … dijete stoji kraj otvorenih vrata … Pomislim, tata je zaboravio nešto uzeti i ukrcati u jedrilicu … ma NE … NEĆE valjda … i točno se dogodi ono što sam od tako brižnog tate za sigurnost svog sina na moru, najmanje očekivao!
Tata se sagne iz automobila, prihvati sina ispod ruku, podigne ga … i posjedne u svoje krilo!!!! Naravno, sigurnosni pojas nije niti dotaknuo, zalupi vratima, uključi motor u rad, „isparkira“ automobil vožnjom unatrag, par puta naprijed natrag, ispravi vozilo i odveze se!!! … ŠOK!
Zaista to nisam očekivao. Sjedim i komentiram s prijateljima na brodu. Pa, zar je to moguće?!
Zar netko tko pokazuje primjeren brigu za sigurnost na moru, uopće ne percipira moguću opasnost i rizik u prometu na cesti! Zar je zaista toliko manje opasno sjediti u krilu roditelja, ne koristiti sigurnosne pojaseve, biti u opasnosti kod svakog kočenja, ignorirati mogući udarac licem u upravljač, ne sjediti u dječjoj sjedalici, ili bar na stražnjem sjedalu propisno zavezan …
Kako je uopće moguća dvostruka percepcija opasnosti dvaju gotovo istih prometnih opasnosti? Opasnosti na moru i opasnosti na kopnu. Kako je moguće respektirati opasnost na moru, a (istovremeno) ignorirati opasnost u prometu? Kakva je to nebriga za sigurnost na cesti u odnosu na sigurnost na moru? Kakav je to stav o prometu uopće? Stav prema prometu na moru i stav prema prometu na cesti? Kako funkcionira mozak tog čovjeka - prevenirati moguću nesreću na moru, a ignorirati moguću nesreću na kopnu?
Takvo ponašanje bilo nam je teško objasniti, a kamo li prihvatiti. Ali danas je očito i to moguće! Vjerojatnost događanja nesreće na kopnu u prometu na cesti je mnogostruko veća od vjerojatnosti događanja nesreće na moru. Usprkos tomu, sigurnost je sigurnost - ma gdje bila. Respekt je respekt, bez obzira o kojoj se opasnost radi.
Fenomen dvostrukih mjerila poznat je problem. Ono što smatramo mudrim u jednoj situaciji, odjednom postaje manje mudro u drugoj situaciji. Tako je ono što smatramo ispravnim, moralnim – a u ovoj situaciji sigurnim, odjednom postaje svoja suprotnost.
Stoga, nemojte si u životu dopustiti dvostruka mjerila, a pogotovo kada je promet u pitanju! Poštujte standarde i sigurnosne procedure u prometu na cesti, jednako toliko koliko u prometu na moru. Kontrolirajte svoje ponašanje. Pokušajte pozitivan stav o prometu (ma o kojemu se radi) stalno izgrađivati i učvršćivati.