Vjerojatno neću reći ništa novo, ništa revolucionarno, ništa što vozači svakodnevno ne primjećuju u svojim gradovima prometujući cestama. Vozač ispred skreće udesno. Ne uključuje desne pokazivače smjera! Vozač ispred započinje pretjecanje sporijeg vozila. Ne uključuje lijeve pokazivače smjera! Vozač ispred isključuje se iz kružnoga toka. Ne uključuje desne pokazivače smjera! Vozač ispred mijenja prometnu traku. Ne uključuje pokazivače smjera! … Vrlo veliki broj vozača kao da ne želi komunicirati s drugim vozačima.
Što je to komunikacija?
Izraz komunikacija dolazi od latinskog: „communicare“ što znači: „učiniti zajedničkim“, „učiniti općim“. Komunikacija se može definirati kao izmjena poruka između dvije ili više osoba (Zvonarević, 1978.), kao proces odašiljanja, prenošenja i primanja poruka, signala i informacija (Petz, 1992.), kao aktivnost stvaranja zajedničkog (Novosel, 1991.) ili kao dinamički i složeni proces u kojima ljudi primaju i šalju verbalne i neverbalne poruke da bi razumjeli druge i da bi drugi razumjeli njih (Havelka, 1998.).
Kako se komunicira?
Bit komunikacije je jednosmjerna i dvosmjerna izmjena poruka među sudionicima komunikacije. Poruke koje se razmjenjuju (s obzirom na komunikacijske kanale) mogu biti verbalne (izgovorene i pisane riječi) i neverbalne (boja glasa, jačina glasa, izrazi lica, geste – ruke lice, tijelo, ponašanje u vremenu, držanje i kretanje, udaljenost između sugovornika, estetska obilježja poruka, držanje, oblačenje, itd.).
Jednosmjerna komunikacija ili jednosmjerna poruka je u pravilu bez kontakta s primateljem poruke (objavljena knjiga ili sadržaj na webu, televizijska ili radijska emisija …). Dvosmjerna komunikacija podrazumijeva razgovor udvoje, komunikaciju u grupi, nastavu u razredu … i slično, a pri tome sudionici komunikacije obostrano šalju i primaju verbalne i neverbalne poruke.
Komunikacija u prometu
Poznato je kako je promet kao djelatnost, osobito izložena rizicima, jer se odvija u vrlo složenoj dinamičnoj sinergiji čovjeka, vozila i okružja u kojemu se realizira. Da bi se promet na cestama odvijao što sigurnije, bezopasnije, učinkovitije, jasnije, jednostavnije - razvijen je cijeli sustav komunikacije između onih koji upravljaju prometom i sudionika prometa (zakoni, pravilnici, prometni znakovi, signalizacija, semafori …).
Poruka koju šalje vozač drugome vozaču ili sudioniku prometa je također komunikacija! Ukoliko bi izostala ta komunikacija, sporazumijevanje između sudionika prometa, promet bi bio daleko nesigurniji i opasniji za sve. Upravo veliki broj prometnih nesreća, ugrožavanja ili ometanja u prometu na cestama nastaje zbog izostanka komunikacije, zbog pogrešne komunikacije među sudionicima ili pak zbog pogrešno shvaćene poruke koju je poslao jedan od sudionika prometa!
Kako vozači komuniciraju u prometu?
Vozači sjede u vozilima, u pravilu zvučno „izolirani“ od okružja, ometani bukom motora svoga vozila i eventualno zvukom radioprijemnika (ili nekog sličnog uređaja za reprodukciju glazbe ili govora) ili razgovorom suputnika u vozilu. Vozači u vozilu uglavnom su lišeni izravne, verbalne komunikacije s drugim vozačima iako je ona prijeko potrebna. Iako su lišeni slušanja i govorenja kao najuobičajenijeg načina dvosmjerne komunikacije, oni MORAJU s drugim vozačima komunicirati – neverbalno. Moraju pratiti neverbalne poruke koje im šalju drugi vozači i na njih reagirati. Na taj im način šalju povratnu informaciju da su razumjeli njihovu poruku. U protivnom može doći do nesporazuma i prometne nesreće.
To je komunikacijski odgoj!
To je dvosmjerna komunikacija u prometu!
To je društveno (socijalno) prihvatljivo ponašanje u prometu usmjereno ka drugima!
Koji su komunikacijski kanali za slanje poruka drugim sudionicima prometa na raspolaganju vozačima?
Nema ih puno u odnosu na druge vrste komunikacija u društvu. Ako ih nema puno znači da možemo ograničeno komunicirati. Kada je broj kanala za komunikaciju među vozačima ograničen, onda je i broj poruka koje vozači mogu slati drugim sudionicima prometa – ograničen!
Izravni kanali (poruke, znakovi) koje vozač može i mora koristiti u komunikaciji s drugim vozačima su: svjetla, stop svjetla, pokazivači smjera, truba (negdje je zabranjena ili vremenski zabranjena, u blizini bolnica, škola, negdje dozvoljena samo u nuždi).
Dodatne neverbalne poruke među vozačima (sporazumijevanje, međusobno komuniciranje i interakcija) mogu biti poslane znakovima rukom, pokretima ruke, pogledom, mimikom, pokretima glavom, osmijehom ... ili na drugi sličan način. Samo u rjeđim slučajevima komunikacija između sudionika prometa može biti čak i verbalna (riječima).
Isto tako položaj automobila koji zauzme vozač na prometnoj traci, cesti, parkiralištu ili bilo kojoj drugoj prometnoj površini također je poruka – komunikacija drugim sudionicima prometa.
Ponašanje u prometu je također poruka drugim vozačima, pješacima ili onima koji nadziru promet. Ponašanje je komunikacija ili komunikacijski čin kojim se pošiljatelj poruke (svojim ponašanjem) obraća primatelju poruke (drugome vozaču, pješaku ..). Ponašanje kao poruka, komunikacija, povezano je sa stavovima pojedinca. Stav uključuje spremnost na akciju iz čega proizlazi da stav utječe na ponašanje (Moj stav prema uključivanju pokazivača smjera baš u svakoj situaciji je slab ili negativan – to znači: neću davati znakove pokazivačima smjera pri skretanju, promjeni prometne trake …! „Što koga briga kuda ja vozim“).
Dakle, nedavanje znaka pokazivačem smjera je također znak – komunikacija! Ali u pravilu pogrešna s obzirom na namjeru vozača. Kako ponašanje može biti propisno i nepropisno, kulturno i nekulturno, odgovorno i neodgovorno, opasno i ne opasno, rizično i bez rizika … tako isto komunikacija može biti pogrešna, prespora, može izostati, ili može biti pogrešno „pročitana“ ili shvaćena.
U svakoj komunikaciji vozač (pošiljalac) nešto otkriva o sebi, govori o svojem odnosu prema drugom sudioniku prometa. Zato, kao i ponašanje sudionika prometa tako i same osobe (vozače, bicikliste, pješake, putnike …) prema njihovom načinu komunikacije kvalificiramo kao kulturne, nekulturne, odgovorne, neodgovorne, opasne, rizične, sigurne …
Zato komunicirajmo u prometu s drugima!
Pod društveno prihvatljivo komunikacijsko ponašanje u prometu (komunikacijski odgoj) podrazumijeva se defanzivna (neagresivna) komunikacija i vožnja u kojoj svaki vozač prilagođava svoju vožnju drugim vozačima i sudionicima prometa na cestama.
Zato komunicirajmo s drugim sudionicima prometa! Uvijek i bez rezerve! Koristimo svjetla, pokazivače smjera, zvučne i svjetlosne signale, pazimo da našim položajem vozila uvijek pokazujemo svoju namjeru, gledajmo, usporavajmo, ubrzavajmo - shodno prilici i potrebi… Čak i tamo gdje se situacija čini posve jasnom za sve primatelje naših poruka (npr.: dvije trake za skretanje udesno; skretanje je dozvoljeno; prometni znak i oznake na kolniku su u skladu s tim; položajem vozila jasno smo komunicirali našu namjeru; nalazimo se u desnoj traci za skretanje udesno; sve je svima jasno; UKLJUČUJEMO desne pokazivače smjera!!! Skrećemo udesno.)!
Ako u prometu namjerno ne komuniciramo („Ne želim davati pokazivače smjera!“ „To je moja sloboda i moje pravo“!) to nas zaista može dovesti u probleme. Možemo omesti ili ugroziti druge sudionike prometa, a nesreću i da ne spominjemo. Može se dogoditi da netko slučajno, s obzirom na prometne okolnosti, propusti dati znak, odnosno komunicirati s drugima, ali to tada nije namjerno. Pažljivi defenzivni vozač će prepoznati namjeru i pomoći vozaču koji je učinio pogrešku. Problem je ako je ne komunikacija namjerna (a namjera je psihološko voljna kategorija). Takav postupak i namjerno ne komuniciranje blisko je agresivnom ponašanju u prometu. Zapamtite, sloboda i pravo uključuju odgovornost!
Svaka se poruka može „pročitati“ od primatelja poruke na različite načine – zato mora biti poslana od pošiljatelja kao jasna, jednostavna, jednoznačna, točna, pravodobna!! (npr.: vozimo autocestom; približavamo se mjestu gdje se trakom za ubrzavanje vozila uključuju u naš prometni tok; nakon provjere uvjeta iza i davanja lijevih pokazivača smjera pomicanjem vozila u lijevu prometnu traku, vozaču koji se uključuje na autocestu, dajemo jasnu i nedvosmislenu poruku - komunikacija pokazivačima smjera, da to može učiniti bez usporavanja; vozač koji se uključuje ne smanjuje brzinu, daje lijeve pokazivače smjera i mijenja prometnu traku; za nas je to povratna informacije ili feedback i pokazuje kako je naša poruka shvaćena i prihvaćena od strane primatelja naše poruke.).
Dakle, komunikacija u prometu između sudionika je neizbježna! U prometu nije moguće NE komunicirati! Samo to moramo željeti! U komunikacijskom odgoju za promet izuzetno je važna vještina prepoznavanja poruke, prihvaćanja i davanja povratne informacije. Moramo znati kako je komunikacija u prometu nepovratna! Jednom poslana poruka se ne može povući! Što ako je poslana pogrešna, zbunjujuća poruka – kako će djelovati na sudionika prometa? Rekli smo da i nedavanje pokazivača smjera je poruka, ali pogrešna! Što se može dogoditi ako za vožnje ne dajmo znakove pokazivačima? Moramo biti svjesni i toga da je komunikacija u prometu neponovljiva! Nemoguće je ponoviti potpuno istu prometnu situaciju da bismo ispravili pogrešno poslanu poruku – promet je „otišao dalje“. A koje mogu biti posljedice toga?
Nastojite vozaču koji vam je dao jasnu poruku u prometu poslati povratnu informaciju da zna kako ste prihvatili njegovu informaciju. Činite to na različite načine: smiješkom, kimanjem glave, kratkim davanjem dugih svjetala („blicanjem“), uključivanjem svih pokazivača smjera … iskažite solidarnost i komunikativnost. (npr.: kao pješak prelazite cestu; vozač usporava i rukom vam pokazuje da prijeđete; kimnite glavom; zahvalite; nasmiješite se; ubrzajte i ne „vucite“ se predugo cestom; tako ćete povratno odgovoriti na poruku vozača. Ili npr.: vozite usporednim kolonama; gužva je; vaša prometna traka „nestaje“; morate priječi vozilom u lijevu traka; dali ste znak lijevim pokazivačima smjera; vozač vozila koji vozi usporedo usporava; pušta vas ispred sebe; kad zauzmete položaj ispred kratko uključite sve pokazivače smjera i zahvalite na propuštanju. Ili npr.: stojite na raskrižju i čekate zeleno svjetlo; ispred vas vozilo i vozač koji nešto „petlja“ po vozilu; na semaforu se pali zeleno svjetlo; vozač ispred ne kreće; lagano mu trubnite da ga vratite u stvarnost; vozač ispred odmah kreće; podiže ruku u znak zahvalnosti; shvatio je vašu poruku dobronamjerno; udaljava se i uključuje kratko sve pokazivače smjera. Ili …).
Malo o problemu mladih vozača
Komunicirati s drugim sudionicima prometa pretpostavka je sudjelovanja u prometu. Biti dobar vozač znači dobro voziti, paziti na druge u prometu i komunicirati. U prometu je sve više mladih vozača koji su najčešće odrasli u virtualnom svijetu kompjuterskih igrica i internetske jednosmjerne komunikacije. Često nisu u dovoljnoj mjeri razvili toleranciju, obzirnost, izbjegavanje konflikata, kontrolu emocija, kao i ponašanje prilagođeno prometnoj situaciji. To je slika njihove socijalne nezrelosti i zbog toga mogu imati problema ne samo u vožnji već i u socijalnoj komunikaciji. Zato kandidati za vozače i mladi vozači moraju posebno uvježbavati komunikaciju s drugim sudionicima prometa, jer promet nije kompjutorska igrica, a kako smo već rekli, kod pogreške nema „restarta“ odnosno mogućnosti za ispravljanje pogreške.
Vodite i o tome računa kada ste u prometu na cesti.
Tehnologija i komunikacija
Kako se danas malo stvari prepušta slučaju, tako se i tehnologija „upliče“ u ovu priču oko međusobnog komuniciranja između automobila. Ako neće vozači onda će tehnologija! Na internetskim stranicama (Volvo Car korporacija) komunikacijski konzorcij CAR 2 CAR i nekolicina europskih proizvođača automobila rade na tehnologiji i stvaraju platforme za komuniciranje među automobilima. Cilj je stvaranje komunikacije između automobila, bez obzira na vrstu i marku vozila. Komunikacija bi se vršila preko bežične mreže (slične WLAN-u), a koristila bi postojeće sustave kao što je GPS navigacija. Specifična frekvencija omogućavala bi automatsko povezivanje svih vozila u određenom radijusu te razmjenu informacija o njihovoj poziciji, brzini i pravcu kretanja. Ugradnja odašiljača u cestovnu infrastrukturu poput prometnih znakova i semafora dodatno bi proširila komunikacijsku mrežu.
Slično se razmišlja i u Americi. Savezna uprava za sigurnost prometa na autocestama (NHTSA) SAD-a bi uskoro trebala započeti s implementacijom inovativne tehnologije Vehicle-To-Vehicle (V2V) i Vehicle-To-Infrastructure (V2I). Ova napredna tehnologija će imati izuzetno veliku važnost u sigurnosti u prometu. Pored toga što će vozači biti u mogućnosti da komuniciraju jedni s drugima na cesti, ovom novom tehnologijom se pruža i mogućnost uspostavljanja komunikacije i sa samom infrastrukturom. Ranija testiranja su pokazala da će uvođenje ove tehnologije značiti izbjegavanje četiri od pet mogućih prometnih nesreća, te bi se na taj način spasilo tisuće života.
I na kraju …
Komuniciranje u prometu s drugim sudionicima predstavlja vještinu koja se mora usvojiti, uvježbati, i stalno usavršavati. Jasna, jednostavna, propisna, pravodobna komunikacija nije nasljedna osobina. Mi nemamo gen za komunikaciju. Nju treba usvojiti i brižno njegovati kao sigurnosnu naviku. Kao što je izgradba međuljudskih odnosa kontinuirani je proces tako treba kontinuirano graditi komunikaciju među vozačima.
Cesto cemo cuti kako je komunikacija krvotok svake organizacije, svakoga sustava. 
Naravno, komunikacija je i krvotok prometnog sustava. Ako je tomu tako, čuvajte se krvožilnih oboljenje, ne daj Bože infarkta!
I na kraju, da se malo našalimo. Ako se to može uopće nazvati šalom? Ako ste si već kupili tako skupi automobil, mogli ste još riskirati koju kunu (ili euro) i naručiti dodatnu opremu: pokazivače smjera!!! Naravno, onda ih i koristiti!! Jako biste olakšali drugima „pročitati“ vašu poruku ili namjeru u prometu!!