Nije mi prvotna namjera iskazivati euroskepticizam (iako zaista nisam posve siguran da će nam svima skupa biti bolje u EU) već prepričati jedno iskustvo s vozačicom iz EU i upozoriti nas vozače, iz zemlje nečlanice ili buduće članice, da se takve stvari uistinu ne bi trebale događati na cesti – pokažimo (pokazujmo) im primjerom.
Završivši godišnji odmor, za mene u jednom od najljepših mjesta na našim otocima (naravno, o ukusima ne treba raspravljati) – Velom Lošinju / Rovenskoj, pun dojmova, odmoren, osunčan, nakon jutarnje kavice u pitoresknom Osoru, na putu kući - pođoh posjetiti Lubenice.
Mjesto na Cresu do kojega se dolazi čudesnom uzanom cesticom bez mnogo mogućnosti mimoilaženja (naužit ćete se straha ako ste naučili voziti samo autocestama), cestom koja se od razine mora penje na liticu od preko 375 metara nad morem, gdje se smjestilo to fascinantno mjestašce (ipak, vrijedi potrošiti vremena i živaca … i vidjeti ga!). Snimio sam puno krasnih fotografija za uspomenu i sjećanje na zadnji dan ovogodišnjeg ljetovanja.
Pišem to zato, jer je sve to malo po malo „oduzelo dana“, sunce se popelo vrlo visoko, peče (ni klima u autu ne pomaže puno), broj automobila na cesti - svih mogućih registarskih oznaka, neprestano se povećava … a sve nas čeka još prebacivanje trajektom s Cresa na otok Krk, vožnja po Krku, most, mostarina … i nemali put do doma.
Pristanište za trajekte u luci Merag na Cresu krcato vozilima, trajekt za Valbisku na otoku Krku upravo isplovio, zaustavljamo se visoko na cesti iznad pristaništa, daleko od kućice za prodaju karata. Sad se trebalo „oboružati“ strpljenjem i čekati. Vrućina. Nervoza. Svi bi što prije htjeli napustiti užareni asfalt. Vozila „kuhaju“. Kondenzat klime curi ispod većine vozila i brzo nestaje na kipućem asfaltu. Pojavljuje se trajekt. Pristajanje i iskrcaj vozila s „bijelim“ turistima će potrajati. „Zmija“ vozila polako mili nizbrdo. Suvozači(ce) trče kupiti karte, valjda misleći da će tako skratiti čekanje. Kolona vozila iza je nepregledna. Nikome nije ugodno čekati. Na nizbrdici stotinjak metara ispred moga vozila pojavljuje se prometni znak da se cesta širi u dvije trake od kojih je desna puna vozila, a lijeva prazna, s jasno iscrtanim znakom na kolniku da je rezervirana za autobuse, koji, razumljivo, imaju prednost pri ukrcaju. Imam osjećaj kako bi većina vozača (što domaćih, što stranih) najradije pojurila nizbrdo po praznoj prometnoj traci do spasonosnog mjesta za ukrcaj, jer procjenjujemo da će i ovaj trajekt otići bez nas. No, svi strpljivo čekaju.
Slučajno bacim pogled na lijevi bočni retrovizor i spazim srebrni VW Eos koji priličnom brzinom, po lijevoj prometnoj traci, koja je namijenjena za vozila koja voze uzbrdo, uz naravno, punu središnju crta, obilazi cijelu kolonu „čekajućih“ vozila. „Ne daj Bože da je to automobil s hrvatskim registarskim pločicama“, pomislim. „Što bi svi ovi stranci rekli kakvi smo mi to neodgojeni vozači! Strašna slika koju nenamjerno šaljemo u motorizirani svijet“. Olakšanje - registarska pločica ima plavi dio na svom lijevom kraju! Vozilo je s registracijom jedne od zemalja EU! Svaka čast Unijo! Zbog brzine prolaska vozila, odbljeska sunca, nisam vidio vozača. Vozilo je „protutnjalo“ pored nas, niže niz cestu prešlo na traku za buseve, spustilo se točno do ravnine s kućicom za prodaju karata. Stalo. Uključili su se svi pokazivači smjera. Iz vozila je izišla vozačica! Suvereno prešla između vozila do mjesta prodaje karata.
Nisam čuo što su komentirali drugi vozači, ali sam siguran da nitko nije sa simpatijom i odobravanjem popratio taj „potez“ vozačice. Kako smo svi u koloni bili kulturni vozači, nitko nije niti trubio u znak negodovanja, što je inače dio vozačkog folklora i za mnogo bezazlenije stvari u prometu. Dok se to događalo, odmah sam dohvatio fotoaparat želeći zabilježiti tu prometnu situaciju. Ali, na displeju se pokazalo crveno svjetlo – „battery low“. Šteta.
Sad je već kolona polako krenula nizbrdo, približio sam se. Zaista prekrasna plavuša, visoke bakrene boje, atraktivne i „oskudne“ minice (godine ove dame ne želim komentirati, jer to nije pristojno), vraćala se u automobil s kartom u ruci. Iako sam čuo puno viceva na račun plavuša vozačica, ne želim niti jedan povezati s ovom situacijom – pa nisam ja valjda neki ženski šovinista! Naravno sada sam jasno vidio i registarsku pločicu automobila nama jedne bliske zemlje iz EU. I o stanovnicima te zemlje čuo sam puno viceva, ali ne želim generalizirati i njih, kao narod, dovoditi u vezu s ovim prometnim incidentom. Pa to su naši dragi gosti, turisti na našem prelijepom moru.
No, to još nije sve. Sada sam već pozorno pratio postupke „Europske Unije“. Čim je jedan automobil u koloni, koja se već približavala pristaništu, ostavio poveći razmak od vozila ispred, „Europa“ se ubacila u kolonu.
Marljivo i znojnih uniformi od pretjerane vrućine, osoblje trajekta usmjeravalo je vozače u trajekt. Popunjavajući prostor u trajektu, gle čudom, smjestilo me uz „Europu“. Za vožnje, u klimatiziranom prostoru salona trajekta, imao sam dovoljno vremena pažljivo promotriti osobu. Da nije počela priča o prometnim prekršajima, netoleranciji, bahatosti, neuvažavanju potreba drugih vozača, moja bi razmišljanja o „Europi“ vjerojatno bila za web stranicu i časopis namijenjen posve drugoj čitalačkoj publici.
Sreća na licima sretnika koji su sjedili u rashlađenom salonu trajekta jasno se mogla pročitati – još malo i kopno (most je od otoka Krka napravio gotovo kontinent – bar u prometnom smislu)!!! Trajektno pristanište na Krku, Valbiska i iskrcaj. Pažljivo kao i pri ukrcaju kolona vozila izlazi iz „utrobe“ trajekta. Proširenje pristaništa sužava se u jedan prometni trak. Slijedi uzbrdica. Naravno i puna crta. Ispred mene „Europa“, preko pune crte, uz kolonu sporih vozila na uzbrdici! Svaka čast „Europo“!
Pomislih kako Europu neću više vidjeti, bar do 2013. kada ću silom prilika morati u nju! Vozimo u koloni nebrojenih vozila. Jedni s mora, drugi na more. Nekako sam se naučio kako se to vozi u Europi, pa mi pomalo fali njezin predstavnik(ica). Gle čuda pred naplatnim kućicama prije mosta, evo moje poznanice! Kolona lijevo, kolona desno i nekako se opet dogodi da na most stupam neposredno iza „Europe“. Veselim se, ja sam prvi do tako žuđene Europe, i da mogu prvi bih ju slijedio na putu u obećanu Europu (podsjetilo me to na Golden Gate – Zlatna vrata Jeruzalema, koja su danas zazidana, a po predaji njima će u Jeruzalem ući Spasitelj suditi žive i mrtve. Zato grobno mjesto ispred Zlatnih vrata Jeruzalema košta oko 1,5 milijuna dolara i mogu si ga priuštiti samo najbogatiji. Oni koji tu budu imali zadnje počivalište, bit će prvi kod opraštanja ovosvjetskih grijeha).
Nastavljamo u koloni, penjemo se cestom prema autocesti. Zbog konfiguracije ceste i gustoće prometa u oba smjera „Europa“ mi ne može pobjeći! I sine mi ideja. Gdje je moj fotić? Možda je baterija ipak „došla malo k sebi“. Moj suvozač provjerava … i gle čuda … crveno svjetlo na zaslonu trepti …. i … „Europa“ je ovjekovječena.
Koju sekundu iza toga „Europi“ prekipi … i po gasu, pretekne vozilo ispred, jer nije bilo vozila iz suprotnog smjera (obratite pozornost na oznake na kolniku)! I … „Europa“ mi je pobjegla, više ju nisam uspio sustići i dijeliti obećane blagodati zajedničkog života (čitaj: vožnje). Možda ću ja ipak biti posljednji koji će u Europu!
A i da Vam iskreno kažem, ne žuri mi se previše! Ako su i tamo ovakvi vozači … kakav nam to primjer daje ta toliko žuđena Europa. Previše mi je i naših neodgovornih vozača. Ili … možda naša prometna kultura i nije tako loša, samo što bismo mi (s razlogom) željeli da bude još bolja! Zato pozivam na zajedničku akciju: kada mi putujemo kao gosti cestama Europe, ponašajmo se korektno, vozimo po propisima, pokažimo primjerom da nismo neotesani vozači iz neke tamo … Hrvatske, već da smo dostojni članovi uljuđene Zajednice Država.
Ili sam možda u krivu. Uz silne „beneficije“ koje nam (obećavaju) – koje nam donosi EU, možda će učiniti i to – zato što joj pripadamo, nećemo morati kao i svi ostali pristojno, npr. čekati u redovima za trajekt, već ćemo voziti kako se kome svidi, … jedni preko drugih! (He, he, he, … tako bih brže došao do svoje kuće u Europi i ne bih morao čekati na žarkom europskom suncu i voziti u europskim nepreglednim kolonama!)