PROCITAJTE

Propisi u cestovnom prometu postavljaju granice do kojih vozači imaju slobodu odlučivanja i koje se granice mogu tolerirati. Vozač u njihovoj primjeni – u vožnji, mora biti dosljedan, discipliniran i odgovoran, svjestan svojih sposobnosti i trenutnih zahtjeva prometa - što pomaže ka uspostavi sigurnosnih kategorija i održivih međuodnosa u prometu. Svako narušavanje takvih odnosa ima za posljedicu štetu koja može biti nenadoknadiva.

Vozač je u prometu jedinka izolirana u „metalnom kavezu“ od drugih sudionika prometa i okružena s isto tako izoliranim sudionicima prometa. Njegova (njihova) bi primarna potreba trebala biti prilagođavanje „skupini“ (kao i „skupine“ jedinki) te poštivanje potreba drugih kao i poštivanje pravila prihvatljivog ponašanja za dobro življenje u „skupini“ (prometu na cesti). Nerazumijevanje i ignoriranje potreba drugih sudionika prometa temelj su agresivnog ponašanja i drastičnog kršenje discipline.

Discipliniranje je odnos koji se temelji na volji pojedinca i kvalitetnom međusobnom odnosu svih sudionika prometa. Vozačka disciplina podrazumijeva da je većina vozača prihvatila propisana pravila ponašanja i što je još važnije da su spoznali razliku između dobrih i loših načina ponašanja - razumjeli pozitivne ili negativne posljedice takvih ponašanja. Izgradivši takve stavove i usvojivši takva ponašanja vozači koriste slobode u prometu, ali samo do razine društveno prihvatljivog i discipliniranog ponašanja.

Unatoč kvalitativnim promjenama u normama (Zakonima i pravilnicima koji uređuju područje sigurnosti cestovnog prometa), pozitivnim kvantitativnim pokazateljima i trendovima stradavanja sudionika prometa te promjeni ponašanja vozača nabolje, još uvijek predlagači zakona misle da je najvažnije kažnjavanje nediscipliniranih vozača.

Potvrda takvoj tezi je veliki broj izmjena ili donošenje novih Zakona i propisa čiji je najčešći razlog upravo povećanje kazni ili propisivanje strožih normi i sužavanje prostora slobodi odlučivanja vozača.

U odgajanju, pa tako i u odgajanju za sigurno sudjelovanje u prometu, mora biti jasno da kazna djeluje kratkoročno, često ne tamo gdje i kada bi trebala, a često kazna vuče za sobom neke loše konotacije (npr.: problem apsolutnog i relativnog odnosa visine kazne; pitanja je li kazna jednaka za sve sudionike prometa; nerazumljive i nerazumne odredbe u propisima i za to velike kazne provociraju nejasan učinak na sudionike prometnog sustava; stvara li se kažnjavanjem osjećaj pokornosti za vozače, klima straha i presije, osjećaj da te „veliki brat gleda“, i tako dalje). Vožnja u takvim uvjetima je za mnoge stresna što može biti okidačem za nesrećom.

Kazna može izazvati neželjene posljedice, neželjena i neprihvatljiva ponašanja kod vozača, verbalnu ili fizičku agresiju, remećenje prometnog reda, prkos autoritetima, gubitak samokontrole, odbijanje za daljnje učenja i sl. Vječno je pitanje postiže li se kažnjavanjem u prometu željeni cilj? Kazna je djelotvorna ako neželjeno ponašanje prestane. Ali što ukoliko se neželjeno ponašanje u prometu ponavlja usprkos kažnjavanjima?  

Sudionike prometa treba najrazličitijim metodama i alatima poticati na ona ponašanja koja su u suprotnosti s ponašanjem koje sa žele poništiti. Vozače, pogotovo mlade, treba poticati na oblike ponašanja koji su suprotni ponašanjima koja za posljedicu imaju sankcioniranje. Prometna preventiva temelji se upravo na uputama kako kontrolirati svoje ponašanje i biti discipliniran u prometu.

Cak i oni koji nadziru promet cesto zaboravljaju svoju funkciju da djeluju savjetodavno, da pomažu u prometu, a ne samo kažnjavaju. Vjerujem kako bi kvalitetni medusobni odnos konzumenata prometnog sustava i onih koji ga nadziru bitno doprinio povecanju prometne discipline. Odnos prema onima koji savjetuju, uce, pomažu drugaciji je od odnosa prema onima koji kažnjavaju, pogotovo kada onaj kojega kažnjavaju misli da je u pravu i da je nepravedno kažnjen.

Naravno, kako je disciplina kompleksna kategorija treba priznati da se disciplina u prometu, djelomično, može zahvaliti sankcijama!

Za vrijeme osposobljavanja budući vozači stječu stručne kompetencije (znanja o prometu, vještine upravljanja), ali i socijalne kompetencije (ponašanja i međusobne odnose među dionicima prometnih površina). Po samostalnom uključivanju u promet „nadograđuju sustav“ i discipliniraju se:

U tom je procesu izuzetno važna pozitivna prometna atmosfera koja provocira primjerena ponašanja sudionika. Jasno napisani propisi i sigurnosna pravila kojih se treba pridržavati, svijest o njihovoj svrsishodnosti i znanja o njihovoj održivosti korektiv su za disciplinirano ponašanje.

No, zna se da nije baš lako „ponašati se po špagi“. To pak opet ovisi o nizu varijabli. Zato, kada se problemi jave, kada vozač postane svjestan da „iskače“ iz Zakonom propisanih normi ili etičkih normi ponašanja, potrebno je žurno djelovati na samokontroli i samodiscipliniranju, kako se ne bi problem ponovio.


Proces samodiscipliniranja kao psihološko voljna kategorija za sigurno sudjelovanje u prometu događa se i razvija se postupno i za to se moraju stvarati uvjeti. U tom procesu vrlo je značajna spoznaja svojih granica i verbalizacija nediscipliniranog i neprihvatljivog ponašanja i posljedica koje to ponašanje ima na druge sudionike prometa. 

Postupnost u discipliniranju ne smije preskočiti niti jednu instancu, jer vozač gubi „komadić(e) slagalice“ izostankom utjecaja bilo kojega dijela postupka (sustava). Izostanak „komadića“ rezultira narušavanjem ravnoteže, a naknadno ulaganje napora u postizanje discipline u promet višestruko je teže. Jednakovažni su svi dijelovi sustava: utjecaj obitelji, vrtića, škole, autoškole, prijatelja, poznanika, društva, propisa, znanja, vještine, iskustva, samopouzdanje, volja, motiv i vjera u vlastite sposobnosti kako bi se ispravila neželjena ponašanja, kao i mnogi drugi.

Dakle, disciplina je okvir u kojem funkcionira promet. Vozače, pogotovo mlade, treba poticati na disciplinirane oblike ponašanja koji su suprotni ponašanjima koja za posljedicu imaju sankcioniranje. Sankcioniranjem se u niti jednom odgoju, pa niti u odgoju za sigurno sudjelovanje u prometu ne postiže željeni - dugoročni cilj.

Na discipliniranju treba raditi, poticati razvoj moralnog prosuđivanja, vježbati samokontrolu i samodisciplinu, a tek nakon toga isto možemo tražiti i očekivati od drugih sudionika prometa.