Priredio: Nenad Zuber

Rizik od stradavanja u prometu na cestama povećava se postupno iz godine u godinu. Na cestama je sve veći broj vozila, sve je više vozača (od početnika do iskusnih dugogodišnjih vozača i profesionalaca), sve su složeniji i zahtjevniji prometni uvjeti, sve je više gužvi, žurbi, stresa, ali i problema u glavama korisnika cesta. Cestovna sigurnost postala je, i već je dugi niz godina, veliki društveni problem uz koji se uvijek veže i postavlja logično pitanja: Kako stvoriti socijalno prihvatljivo ponašanje vozača, drugih korisnika cesta i dionika prometnog sustava?

Bez obzira na trenutne statističke pokazatelje i trendove smanjenja stradavanja u prometu, ne samo kod nas već i u međunarodnim razmjerima, problem i pitanje ostaju.
Prema podacima MUP-a za prvih devet mjeseci ove 2010. godine gotovo sve stavke karakterističnih pokazatelja bilježe smanjenje u odnosu na isto razdoblje prošle 2009. godine! I to je dobro! Na akcijama i aktivnostima koje tomu doprinose treba i dalje inzistirati.

KARAKTERISTIČNI BROJČANI POKAZATELJI O STRADAVANJIMA U PROMETNIM NESREĆAMA Izvor: MUP RH (usporedba prvih devet mjeseci 2009. i 2010. godine)
			Uspredba 2009./2010. godina
	2009. g	2010. g	Razlika	%
PROMETNE NESREĆE
UKUPNO	38 536	33 324	- 5 212	- 13,5 %
S  NASTRADALIMA	12 305	10 001	- 2 304	- 18,7 %
s  poginulima	380	296	- 84	- 22,1 %
s  ozlijeđenima	11 925	9 705	- 2 220	- 18,6 %
S  MATERIJALNOM ŠTETOM	26 231	23 323	- 2 908	- 11,1 %
NASTRADALE OSOBE
UKUPNO	17 554	14 156	- 3 398	- 19,4 %
POGINULO	428	316	- 112	- 26,2 %
OZLIJEĐENO	17 126	13 840	- 3 286	- 19,2 %
teško ozlijeđeno	3 101	2 427	- 674	- 21,7 %
lakše ozlijeđeno	14 025	11 413	- 2 612	- 18,6 %

Razvidno je smanjenje (razlika) u apsolutnim brojkama i postotcima svih karakterističnih (najvažnijih) varijabli. Naravno, pozitivni statistički rezultati ne dpopuštaju „dremuckanje“ i ne dozvoljavaju da se „uljuljamo“ u samodopadnosti i samozadovoljstvu s postignutim rezultatima.
Cak možemo s optimizmom pogledati na petogodišnji trend smanjenja poginulih u prometnim nesrecama.

Ovaj trend djeluje obećavajuće, a brojke u međunarodnim razmjerima poboljšavaju „rejting“ RH i daju sve pozitivniju (sigurniju) sliku našeg prometnog sustava. Smanjenje žrtava u prometu i od posljedica prometnih nesreća ključ je za poboljšanje ukupne učinkovitosti prometnog sustava.

Svašta se može proklamirati i poduzimati na međunarodnoj - svjetskoj razini, europskoj, državnoj ili lokalnoj razini, ali najviši standardi sigurnosti na cestama mogu se postići jedino ako pojedinac sam sebe stavi u središte akcije – preuzme osobnu istinsku odgovornost za svoju i sigurnost drugih. Da se prisjetimo nekih davnih izreka i mislioca - izreka: „Misli globalno,  djeluj lokalno“ u ovome slučaju posve korespondira. Bez obzira na sve strategije, akcijske planove, programe, aktivnosti i kampanje, ako pojedinac ne počne djelovati na povećanju svoje osobne i tuđe sigurnosti u prometu, ostvarivost proklamiranoga, bez obzira na razinu, postaje upitna.

No, to ne znači da treba ignorirati integralni pristup sigurnosti na svim razinama i svih izravnih i neizravnih čimbenika odgovornih za sigurnost. Budućnost sustava cestovne sigurnosti i ostvarenje globalnih i nacionalnih ciljeva počiva upravo na integralnosti i sinergiji djelovanja svih pozvanih i prozvanih: politike energetike i zaštite okoliša, obrazovanja, javnog zdravstva, osiguranja, pravnog sustava, tužilaštva, istraživača, inovatora, tehnologije, trgovine, kao i među drugima. Jednako važno je i upravljanje po načelu supsidijarnosti i razmjernosti koji upravo u prometnom sustavu utjelovljuje koncept zajedničke odgovornosti, zalaganja i konkretnih akcija (od EU vlasti, vlasti u pojedinim državama, pa do regionalnih i lokalnih tijela te aktrera civilnog društva – svaki u području svoje odgovornosti).

Poznata su globalna promišljanja kako prometne nesreće nastaju zbog nepovoljnog odnosa različitih okolnosti i poremećaja u sustavu sigurnosti (poremećeja u suodnosu dionika sustava sigurnosti: vozača, infrastrukture, vozila i okružja u kojemu se promet odvija).  
Posebno treba naglasiti dominantnu spoznaju povezanosti ponašanja vozača za upravljačem i nastanka prometnih nesreća – što je posve nedvojbeno. Upravo zbog te uzročno posljedične povezanosti nameće se pitanje: Kako stvoriti društveno prihvatljiv vrijednosni sustav kod pojedinaca (prije svega kod vozača), odnosno socijalno prihvatljivo ponašanje?
Prvi razuman odgovor je: djelovanjem na sudionike prometa edukacijom! Poznato je da vozač stiče prve vozačke kvalifikacije osposobljavanjem. Usvaja temeljna znanja i vještine, nako čega stiče vozačku dozvolu. Uz kvalifikacije stiče i kompetencije za upravljanje vozilom, tj. znanja i vještine koje utječu na efikasnost, odnosno učinkovitost upravljanja vozilom. I to stoji, u većoj ili manjoj mjeri.
Kada i kako nastaju društveno neprihvatljiva ponašanja? Odgovor je složen! Vjerojatno nikome u potpunosti posve poznat i egzaktan. No, nedvojbeno neprihvatljiva ponašanja proizlaze dijelom zbog neodgovornog ponašanja, neposjedovanja sigurnosnih navika, ignoriranja rizika  i nedovoljno ozbiljnog shvaćanja i prihvaćanja kritičnih situacijama u prometu, nedostatka ili nepostojanja svijesti o opasnostima i mogućim rizicima, izostankom tolerancije, ljubaznosti i međusubnog poštovanja među sudionicima prometa.

Društveno prihvatljiv vrijednosni sustav kod pojedinaca - socijalno prihvatljivo ponašanje, ovisi o vozaču koji bez rezerve preuzima istinsku odgovornost za svoju sigurnost, sigurnost suvozača i putnika koje prevozi ali i drugih vozača i sudionika u prometu. Sigurno i odgovorno ponašanje proizlazi iz potrebe i očekivanja da će vozač usvojiti sigurnosne procedure, što ima izravan utjecaj na smanjenje rizika, opasnosti i ugroze u prometnim situacijama.

Sigurnosne procedure koje predstavljaju temelj prihvatljivog vrijednosnog sustava vozača  „5P“ su važan katalizator u voljnom nastojanju pojedinca da sigurno sudjeluje u prometu.

„5P“ sigurnosnom procedurom vozac prevenira odnosno sprjecava nastanak neželjenog dogadaja:

1. Posjedovanje – za odgovorno i sigurno ponašanje u prometu temelj predstavlja posjedovanje određenih, specifičnih znanja o prometu, prometnim propisima i sigurnosnim pravilima te vještina za upravljanje vozilom. Kako su znanja podložna zaboravu vremenom se „kompenziraju“ iskustvima i sigurnosnim navikama.
2. Promatranje – je dio sigurnosne procedure. Vozač mora pratiti znakove, oznake, prometna svjetla, pružanje prometnice, druga vozila, ponašanje i postupanje drugih sudionika prometa, kao i prometnu situaciju u cijelosti.
3. Predviđanje – vozač mora znati kontinuirano predviđati događaje, tuđe reakcije, poglavito potencijalne probleme i opasnosti temeljem objektivno percipirane prometne stvarnosti kako bi smanjio ugrozu koja može nastati izostankom ovog misaonog procesa.
4. Planiranje – je plan postupanja za konkretnu prometnu situaciju i sigurnosna procedura koja proizlazi iz percipirane stvarnosti i predviđanja vozača.
5. Postupanje - predstavlja prilagođavanje konkretnim prilikama, pažljivo i sigurno postupanje vozača (ponekad i odustajanje od radnje), bez ometanja ili ugrožavanja drugih sudionika prometa, na temelju međusobnog povjerenja, s voljom i namjerom da svojim postupcima ispravlja tuđe pogreške i izbjegne eventualnu opasnost koja bi mogla dovesti do ozljeđivanja ili stradavanja.

Vozač osim voljne komponente za stjecanje ovog socijalno prihvatljivog ponašanja i usvajanje „5P“ sigurnosne procedure mora imati još neke kompetencije i osobine.

Osim specijalističkih kompetencija (temeljnih znaja i vještina), koje se podrazumijevaju, vozač bi trebao imati i psihološke kompetencije – vještinu komunikacije (komunikacijski odgoj),  motivaciju za sigurnom vožnjom, te vještinu kontroliranja stresa, kao i smirenost neophodnu za  defenzivnu vožnju. Osim toga poželjne su i etičke kompetencije vozača, što podrazumijeva odgovornu i vožnju po propisima, neometanje i ne ugrožavanje drugih sudionika prometa.

Prihvatljiv vrijednosni sustav vozača uključuje i poželjne osobine kod vozača, kao što su:
Strpljivost – tolerantnost prema drugima, smirenost u ispravljanju svojih i tuđih pogrešaka, izbjegavanje brzih, naglih i nepromišljenih odluka u zadnji čas, svjesno izbjegavanje rizičnih situacija,  izbjegavanje ili neupuštanje u situacije koje prekoračuju razinu i mogućnosti vozačkih vještina i dosega (po načelu: stani, propusti, ne srljaj, problem će riješiti drugi, čekaj i onda vozi).
Koncentracija na vožnju i bitne elemente za sigurnu vožnju iz svog okružja, svijest da trenutak nepažnje može dovesti do neželjenih posljedica, obavještavanje drugih o svojim namjerama (davanje znakova, stalno inzistiranje na vidnom kontaktu, siguran položaj vozila i dr.), koncentracija na vlastitu i tuđu sigurnost – svojim primjerom sigurne i odgovorne vožnje i postupcima u prometu stalno poučavati druge vozače (npr.: ne možete očekivati ustupke u vožnji ako sami načinom svoje vožnje ne postupate tako).

I na kraju, vozač mora biti svjestan da nastanak prometne nesreće uvelike ovisi o njemu samom. Stoga se mora ponašati tako da sam sebe postavi u središte akcije – preuzme osobnu odgovornost za svoje postupke, kako zbog: nedovoljne skrbi o sebi i drugima, nedostatku pozornosti ili koncentracije, zbog lošeg raspoloženja ili uznemirenosti, ignoriranja opasnosti i rizika, otežanih uvjeta vožnje ili prezahtjevne prometne situacije, zbog spremnosti prihvaćanja povećanog rizika,  „utjecaja adrenalina“, vožnje pod utjecajem alkohola, droge ili umora ili možda neispravnog ili neodržavanog vozila, ne bi bio uzročnikom svoga ili stradavanja drugih u prometu.