Godinama su u središtu pozornosti javnosti, medija, nadzora i službenih statistika, kampanja i sigurnosti prometa uopće, bili vozači vozila u prometu na cesti smanjenih sposobnosti zbog alkohola, umora ili sličnog; prebrze vožnje, kao i nekorištenje sigurnosnih pojaseva u automobilu od strane vozača i suputnika. Ono na što treba upozoriti i skrenuti pozornost jest praksa u prometu na cesti koja sve više zabrinjava – Agresivna vožnja!
„Nove norme“, nacini i stil vožnje, pogotovo u urbanim sredinama, posljedice su socio-kulturnih promjena i bivaju spontano usvojene od strane sadašnje generacije, poglavito, mladih, ali ne baš i tako mladih vozaca. Individualizam i konkurencija medu vozacima doveo je do toga da su vozaci postati agresivni i neprijateljski raspoloženi prema ostalim korisnicima cesta.
Agresivna društva, agresivne situacije u društvu, krizna vremena i slično, mogu generirati kod ljudi interaktivne događaje kao što su agresija na radnom mjestu, u obitelji, a možda najviše u prometu na cesti, stvarajući još veći stres koji generira još veće sukobe. Danas agresivni vozači markantno pridonose problemima i nesigurnosti u prometu na cestama i predstavljaju ozbiljnu opasnost za sebe i druge sudionike prometa. Upravo to pokazuju i podaci praćenja stanja sigurnosti na našim cestama, prometnih nesreće, stradavanja, ozljeđivanja i šteta koje nastaju kao posljedica tih pojavnosti.
Problem agresivnosti kao društveno neprihvatljiva pojavnost ne egzistira na našim cestama „od jučer“. Svatko je u vozačkoj praksi susreo primjere agresivne vožnje, i mnogi su od nas, u proteklom razdoblju osjetili nemilo iskustvo agresivnog ponašanja na vlastitoj koži.
Nažalost, stvari se do sada nisu nazivale pravim imenom. Naši pozitivni propisi koji uređuju sustav sigurnosti ne poznaju termine „Agresivna vožnja“ (Aggressive Driving) ili znatno za sigurnost opasniju inačicu „Divljanje na cesti“ (Road rage). Nažalost, materijalizacija takvog ponašanja gotovo je svakodnevna pojavnost i percepcija sudionika prometa.
Agresivnost, bijes i ljutite reakcije sve su uobičajenije na cesti, jer su te navike, nažalost stečene još kod djece na stražnjem sjedalu, naime, djeca nikada nisu bila samo pasivni putnici u automobilima. Djeca gledaju, paze i reagiraju na postupke njihovih vozača – u pravilu roditelja (psovke ili vikanje, opscene ili nasilne geste, neprimjerene komentare i razgovore, i druge uobičajene oblike ismijavanja, omalovažavanja ili odmazde prema drugim vozačima). Djeca su također svjesna razine brzine u automobilu, žurbe, natjecanja i želje za pozicijom ispred drugih vozača na cesti. Ovi „uzori“ iskrivljuje stavove o tome što je opasno, i postižu kod djece da se agresivnost prihvaća kao nešto normalno, a to povećava u bližoj i li daljnjoj budućnosti rizik u prometu za svakoga.
Agresivna vožnja je nedvojbeno u usponu, postaje stečene navike koje se prenose s jedne generacije na drugu, a pojačava se neadekvatnim odnosom medija prema tom problemu. Opravdano je za očekivati da će u takvim uvjetima nastaviti rasti intenzitet, učestalost i težina agresivne vožnje i bijesa u prometu.
Agresivni vozači pogrešno prezentirani kao uzori u medijima mogu također utjecati na stavove drugih vozača o nepoštovanju i ignoriranju prometnih propisa (sjetimo se „primjera“ političara, gradonačelnika, sportskih i drugih poznatih osoba i njihovih izjava ili jurnjava u prometu). Rizičan vozač kao uzor snižava prag osjetljivosti za izražavanje nepoštovanja. To ujedno snižava prag i za osjećaj ugrožavanja drugih sudionika prometa, čineći ga prihvatljivim modelima ponašanja kao što su npr. jurnjava gradskim ulicama i cestama, prolazak kroz žuto ili crveno svjetlo na raskrižjima, ili piti i voziti.
Model agresivnog ponašanja vozača značajno nagriza i utječe negativno na osjećaj osobne i društvene odgovornosti kod vozača.
Agresivna vožnja – sveopći problem
Agresivna vožnja i agresivno ponašanje u prometu, ne samo kod nas već i u svijetu, već dulji niz godina predstavlja sveopći problem. Vrlo je interesantno spomenuti rezultate istraživanja Galupovog instituta koje je provedeno u 23 zemlje i upravo je propitivalo javno mnijenje o agresivnoj vožnji – 13.673 imatelja vozačke dozvole („Aggressive behaviour behind the wheel“, EOS Gallup Europe, 2003.).
Temeljni zaključak provedene ankete jest da je agresivna vožnja sveopći problem, a velika većina ispitanika diljem svijeta je ustvrdila kako ih drugi vozači ponekad iritiraju u vožnji. Ono što je u istraživanju upozoravajuće jest da neki rezultati pokazuju kako raste razina tolerancije agresivnog ponašanja vozača u prometu. To je jasan znak da se pitanju agresivnog ponašanja treba prići na svekolikoj razini.
U mnogim je zemljama veliki postotak vozača bio žrtvom agresivnog ponašanja: U Sjedinjenim Državama (66%), a u Europskoj Uniji (48%) znatan dio ispitanika tvrdi da su bili izloženi agresivnom ponašanju u vožnji. S druge strane, vidimo da 51% ispitanika u Europskoj Uniji i 68% ispitanika u Sjedinjenim Državama Amerike priznaju da se i sami agresivno ponašaju. Postoji čvrsta veza između pokazivanja agresivnog ponašanja i toga da je netko žrtva takvog ponašanja: 70% vozača u Europskoj Uniji koji priznaju da se agresivno ponašaju, u nekoliko su slučajeva i sami bili izloženi agresivnom ponašanju drugih vozača u protekloj godini.
Kako je istraživanje provedeno na nekoliko kontinenata i oblik agresivnog ponašanja u vožnji razlikuje se i od kontinenta do kontinenta i od zemlje do zemlje. To se djelomice može objasniti razlikama u kulturi pojedine zemlje i poimanju prihvatljivog ponašanja u vožnji. U Australiji je 77% ispitanika bilo izvrgnuto agresivnim ili nepristojnim gestama, nasuprot svega 9% u Japanu. S druge strane, agresivnim ponašanjem u Japanu smatra se preblizom vožnjom, gdje je 70% ispitanika izjavilo da su ih drugi vozači agresivno slijedili. Nasuprot tome, u Argentini je verbalno zlostavljanje najuobičajeniji oblik agresije, što je osobno iskusilo sedam od deset ispitanika.
Istraživanje je pokazalo da postoji veza između nesreća na cesti i agresivne vožnje. Kod vozača koji su u protekle tri godine imali barem jednu prometnu nesreću postoji vjerojatnost da su se agresivno ponašali u usporedbi s onima koji nisu imali nesreće u tom razdoblju. Isto tako, postoji veza između evidencije onih ispitanika koji su imali nesreću i činjenice da su bili žrtva agresivnog ponašanja: 56% onih koji su nedavno imali bar jednu nesreću potvrdili su da su bili izloženi agresivnom ponašanju u posljednjih godinu dana, u usporedbi s 45% onih koji nisu imali niti jednu nesreću.
Definiranje Agresivne vožnje
Agresivnu vožnju kao pojam i agresivno ponašanje trebalo bi prije svega zakonski definirati, a potom utvrditi metode i alate za njeno ublažavanje, a s vremenom i suzbijanje. Pomno razrađenim metodama, sustavnom edukacijom, re-edukacijom, kampanjama, ali i većim pritiscima i sankcijama usmjerenim prema vozačima, može se s vremenom doći do rješenje.
Za očekivati je da će slijedom svega toga postupno modificirati vozačka ponašanja, emocije u prometu, njihov natjecateljski način vožnje, i njihovo prihvaćanje visoke razine rizika koji su spremni nametnuti i drugima oko njih. Re-edukacija i nastavak poučavanja vozač mora biti prioritet! S obzirom na raspoložive metode i odgovarajuće alate i motivaciju, većinu vozača može se istrenirati da budu manje natjecateljski raspoloženi i više poštuju prometne propise.
Do sada jedinstvene, opće prihvaćene definicije agresivne vožnje nema, no u pravilu je u razvijenim zemljama svijeta definirana kao vožnja kojom se čine radnje koje izrazito prelaze norme sigurne vožnje i ponašanja, dovode do nepotrebne opasnosti, izravno utječu i ugrožavaju druge sudionike u prometu ili imovinu.
Agresivna vožnja definira se kao sebična, opasna, nesigurna ili nestrpljiva vožnja motornim vozilom, koja izravno utječe na druge vozače.
Ponašanje u prometu smatra se agresivnim ako je namjerno, povećava rizik od sudara, a motivirano je ometanjem drugih sudionika, nestrpljivošću, neprijateljstvom, i/ili pokušajem da se uštedi vrijeme.
Cinjenica je da agresivna vožnja ukljucuje širok spektar ponašanja u vožnji, u rasponu od rizicne vožnje do eskalacije nasilja u „dvobojima“ na cesti. Agresivna vožnja ovisi o vozacevom psihološkom stanju i cimbenicima iz okružja, a predstavlja kontekstualno kršenje valjanih prometnih propisa, sigurnosnih pravila i elementarnog etickog ponašanja.
I, na kraju
Da bi čovjek mogao sigurno sudjelovati u cestovnom prometu mora prije svega prepoznati i razumjeti svoje ponašanje te ga znati kontrolirati. Kako bi se postiglo značajno smanjenje broja poginulih i ozlijeđenih u nesrećama fokusiranje na pojedince-vozače mora biti primarni cilj.
Povećanje broja ozljeđivanja i njihov trošak teško se može izbjeći, ali se može ublažiti, no to zahtijeva uključivanje, timski rad i zajednički angažman niza akcija i aktivnosti od strane vlade, socijalnih agencije, organizacija građana, i posebno, pojedinaca. Provedba zakona, metode i mjere koje se primjenjuju same po sebi neće biti u potpunosti prihvaćene, jer će se ljudi vratiti agresivnim stilovima vožnje, ukoliko postanu svjesni da se njihovo otkrivanje može izbjeći. Provedba je ovisna o stalnom i učinkovitom nadzoru.
Agresivna vožnja predstavlja po svemu sudeći sveopći problem, a, nažalost je i u porastu. Agresivna vožnja postaje paradigma ponašanja u prometu. Svijest javnosti o opasnostima i rizicima koji su posljedica takve vožnje i takvog ponašanja u prometu valja podići na bitno višu razinu kako bismo izbjegli da postanemo društvo koje jednostavno prihvaća takvo ponašanje na cesti.
Nenad Zuber, travnja 2010. godine