U našoj svakodnevnici, kada smo isuviše opterećeni nesigurnošću u prometu na cestama, kada se bojimo dnevnih novina i njihovih crnih kronika (ne samo ponedjeljkom) i tražimo odgovorne za takvo stanje, uglavnom olako pokazujemo u možebitne krivce. Prstom upiremo najčešće u mlade, nove vozače, njihovo neiskustvo, škole vožnje upitne kakvoće, nedostatnu signalizaciju, lošu kvalitetu i opremu cesta, neprimjereno održavanje cestovne mreže, ili nešto slično.
Ono što se vrlo rijetko i sramežljivo spominje -
odgovornost je roditelja za postupke i ponašanje mladih u prometu. Nismo sigurni je li preteška ocjena:
nedostaje odgovornost roditelja za sudbinu njihove djece!
Ovdje ne mislimo na uobičajenu roditeljsku skrb, već odgovornost roditelja za nedovoljnu skrb za sudjelovanje njihove djece u prometu. Što reći za one koji posve nekritički, podcjenjujući rizik, svojoj djeci koja su netom položila vozački ispit daju ključeve vrlo snažnih BMW-a, Mercedesa, ALF-i, a nerijetko i Porsche-a, koja za to nisu, prije svega, psihički spremna. Najgore od svega, ono pred čim volimo zatvarati oči, jest što takve vožnje često završavaju u crnim kronikama. Što je tome uzrok? Želja za samopotvrđivanjem, dokazivanjem muškosti, nepromišljenost, nedovoljno iskustvo, impulzivnost, agresivnost, divljanje na cesti, nasilno ponašanje, ili nešto posve drugo!?
Ne smije se zaboraviti da roditelji participiraju i u odgajanju djece za sigurno sudjelovanje u prometu, ali i u cjeloživotnom učenju svoje djece o prometu. Doneseni novi propisi o sigurnosti prometa na cestama (iz kolovoza 2004. godine) uz cijeli niz novina, propisuju da ugovor o osposobljavanju s autoškolom roditelji potpisuju u ime svoje malodobne djece, što znači da time preuzimanju dio odgovornosti za učenje svoje djece u autoškoli.
Iz rezultata jednog američkog istraživanja o UTJECAJU SUVOZAČA NA RIZIK NASTANKA TEŠKIH PROMETNIH NESREĆA MLADIH VOZAČA S POGINULIMA proizlazi da je nazočnost suvozača kod mladih vozača do 24 godine - povezana s visokim rizikom odgovornosti za prouzročene nesreće s poginulima. Taj je rizik bio osobito velik kod mladih vozača koji su ili danju ili noću u svom automobilu prevozili dva ili više mlada suvozača. Riskantna vožnja uvjetovana je situacijom. Mladi vozači u dobi do 25 godina sa suvozačem bili su češće upleteni u nesreće noću nego danju. |
|
Roditelji, nemojte bez ostatka vjerovati da su vaša djeca tijekom osposobljavanja u školi vožnje stekla sva potrebna znanja i sve vještine za sigurno sudjelovanje u prometu. Budite uvjereni da je to samo osnova za daljnje učenje o prometu i za samostalno stjecanje iskustava. Prisjetite se, vozačko se iskustvo stiče vremenom provedenim u vožnji! Probajte dio vašega iskustva koje ste godinama stjecali kao vozači - prenijeti na vašu djecu, pomozite im!
Posve je nekritično kada roditelji djeci odmah po dobivanju vozačke dozvole daju ključeve svojih automobila. S jedne je strane dobro imati povjerenja u svoju djecu, ali?... Je li to baš najbolje rješenje u ovakvom prometu u kakvom sudjelujemo danas?
Uvjerite se najprije, dragi roditelji, voze li vaša djeca onako kako biste vi mislili da bi oni trebali voziti – suvereno, kompetentno, vješto, smireno, kulturno, defenzivno, …
Poznajete li dovoljno svoje dijete? Ne podliježe li možda negativnom utjecaju svojih prijatelja kada su s njim u vozilu, a bez odrasle osobe?
Za to ste Vi odgovorni!
Nažalost, mnogi roditelji nisu dočekali povratak djeteta nakon "groznice subotnje večeri".
ITALIJA
Vlasnik vozila odgovoran je za vozilo. Ukoliko roditelj da ključeve od automobila djetetu, on je suodgovoran u svim krivičnim djelima koja se eventualno počine.
Ako se dijete zatekne bez vozačke dozvole u prometu vlasnika se kažnjava, a djetetu se zabranjuje polaganje ispita na rok (godine ili dvije). Štete nastale eventualnim sudarom plača vlasnik vozila svima oštećenima.
Dati nekome djetetu automobil, nikome i ne pada na pamet, a ako već nekome i daju (osim članu uže obitelji) moraju potpisati posebnu izjavu.
|
|
Upravo roditelji, koji imaju pogrešnom percepciju o svojoj djeci, ali i pogrešnu percepciju o cestovnoj sigurnosti, jako su se svojedobno protivili prijedlogu i uvođenju probnih vozačkih dozvola za nove vozače te obvezi da imaju vikendom noću pratnju roditelja ili iskusnijeg vozača ako voze. Sada je to propisano, pa ne izbjegavajte tu obvezu.
Savjet roditeljima: vozite što više s vašom djecom nakon dobivanja probne vozačke dozvole, upoznajte novoga vozača u vašoj obitelji, stječite zajednički iskustvo, pokušajte maksimalno utjecati na njihove stavove i njihovo ponašanje za upravljačem, iako ni to nije garancija da će oni sutra voziti bez vas posve istovjetno,…. ali neka djeca možda i hoće! No, nešto posve izvjesno, upravo se ta djeca najvjerojatnije nikad neće naći u crnim kronikama. Nemojte im dozvoliti da iskustvo stječu metodom vlastite kože, jer ta metoda je vrlo skupa, najskuplja za njih same, a i vašu obitelj.
VELIKA BRITANIJA
"Posudba" automobila od roditelja smatra se krađom, kao što se tretira krađa tuđeg automobila.
Ako pak dođe do nesreće, roditelji se ne mogu "izvući" od odgovornosti da nisu znali – izravno su odgovorni za ono što je dijete učinilo.
Kada u obitelji položi mladi, novi vozač vozački ispit, a nema svoje već obiteljsko vozilo, zbog pojave vozača visokog rizika u obitelji osiguranje se povećava odnosno gubi se višegodišnji bonus kod osiguranja. Ukoliko novi vozač ide u školu sigurne vožnje i položi naprednu vožnju, osiguravatelj snižava osiguranje ili vraća bonus za obiteljsko vozilo.
|
|
Morate se truditi utjecati na njihovu matricu ponašanja, pogotovo u kontekstu cjeloživotnog učenja i odgajanja za sigurno sudjelovanje u prometu. Neprihvatljivo ponašanje uzrok je najvećeg broja prometnih nesreća a ono vrlo rijetko proizlazi iz nedovoljnog znanja ili vještina. Ponašanje je odraz stavova koji su stečeni socijalizacijom ličnosti, dakle i odgojem.
Nakon svih ovih stradavanja što se svakodnevno u prometu događaju, a što cijenimo kao društveno neprihvatljivo, ne možemo, a ne upitati se: Jesmo li možda pogriješili u prometnom odgoju naše djece?
Već možda onda kada smo davno, davno, vodeći dijete prešli ulicu na mjestu gdje nema "zebre", ili jesmo li možda prošli po toj zebri, ali kada je za prelazak ceste bilo crveno prometno svjetlo za pješake na semaforu - koje zabranjuje prelazak?
Jesmo li možda negativno utjecali na izgradbu stavova vozeći dijete na zadnjem sjedalu automobila i prošli raskrižjem kroz žuto ili ne daj Bože, kroz crveno svjetlo? Jesmo li pogriješili i pretjecali preko pune crte ili tamo gdje je znakom to bilo zabranjeno ili možda na nepreglednom zavoju? Jesmo li pokazivali agresiju prema drugim vozačima ne želeći ispravljati njihove pogreške u prometu, jesmo li vikali na druge "prespore" vozače, može biti psovali, a pritom zaboravili da dijete sjedi iza nas i "snima" sve što mi radimo, govorimo, kako se ponašamo i nažalost usvaja naše pogrešne obrasce ponašanja. Upitajmo se, jesmo li?
Možda se toga ne sjećamo! Ali nikada nije kasno početi poučavati kulturnom ponašanju u prometu i odgajati za sigurno sudjelovanje u prometu. To se tako i tako uči cijeli život! Nadoknadimo izgubljeno! Počnimo sada, odmah! Upozoravajmo, ukazujmo, ispravljajmo, prekorimo, pohvalimo i nagradimo!
Nastojimo sada, već sutra, ponašati se i mi sami u prometu tako da budemo primjer našoj djeci, ali možda ne samo našoj. Možda će nas kao vozače, gledati neka tuđa djeca, možda nećemo stati ispred pješačkog prijelaza i propustiti mamu s djetetom, možda ćemo ostati u sjećanju upravo tom djetetu koje nismo propustili na pješačkom prijelazu i na taj način stvarati kod njega pogrešne stavove.
KOLIKO RODITELJI UTJEČU NA UČESTALOST NEZGODA KOD SVOJE DJECE tinejdžerskog uzrasta.
Studija je provedena u SAD 1996.-2001.god. i analizirala prometne prekršaje mladih između 18. i 21. godine i usporedila ih s dosjeima njihovih roditelja. Rezultati ukazuju da postoje podudarnosti između dosjea djece i njihovih roditelja. Djeca čiji su roditelji doživjeli tri ili više sudara imaju 22% veću vjerojatnost da dožive barem jedan sudar u odnosu na djecu čiji roditelji nisu to doživjeli. Isto tako, djeca čiji su roditelji više od tri puta prekršili prometne propise, imaju 38% veću vjerojatnost da to isto učine u usporedbi s djecom čiji roditelji nisu imali niti jedan prekršaj.
|
|
U procesu odgajanja djecu poučavamo svemu i svačemu što god mislili da će im koristiti u životu. Između ostaloga dijete učimo da ne baca otpatke i ne zagađuje okoliš, jer to je ulaganje u budućnost, to jest temelj za održivi razvoj. Ne poučivši ga tomu upitna je njegova budućnost u ekološkom smislu. No, ne poučivši ga ponašanju u prometu, defenzivnoj vožnji, izravno smo protiv svoga djeteta i njegove sigurnosti. Zapamtimo, naše dijete pripada kritičnoj skupini vozača, ne propustimo kod njega izgrađivati kulturu sigurne vožnje. U tome ne smijemo nikako zakazati. Nemojte da uloženi trud u izgradnju ličnosti našega djeteta, u edukaciju od najranije mladost do fakulteta, bude uzaludan i sve stane tamo negdje u dvadesetoj godini života!
Nemojmo da zbog ignoriranja naše odgovornosti, doprinosimo da se upravo to dogodi?
Ono što možete, pošaljite dijete u školu sigurne vožnje. Sigurnost se može učiti, ali sigurnost se može i kupiti. Neka vozilo koje vozi vaše dijete bude uvijek posve ispravno, ako kupujete novo, neka bude svakako s ABS-om, ali i sa što više drugih tehničkih rješenja i opreme koja može pomoći i kompenzirati eventualnu nespretnost i neiskustvo novoga vozača i pomoći da do nesreće ne dođe. A ukoliko i dođe do nesreće ta će oprema i tehnička rješenja umanjiti posljedice.
I, poučite dijete kako kod automobila nije važno za koliko će sekundi ubrzati i postići brzinu do 100 km na sat, jer te sekunde u životu ništa ne znače, ali da je puno važnije koliko vašem automobilu treba sekundi da s te iste brzine stane, jer te sekunde će mu možda značiti život!
