PROVJERITE
vozac
anketa
provjera znanja
alkotest
PROCITAJTE
Slijepa roditeljska ljubav

Priredio: Nenad Zuber

Jeste li kada sjeli u vozilo sa svojim djetetom – „friškim“ novim vozačem, preko vikenda, petkom od 23.oo sata pa sve do nedjelje u 5.oo sati ujutro? Niste?
Možda niste ni znali da je to prije svega vaša obveza? Pa Zakon o sigurnosti prometa na cestama kaže kako osoba koja je položila vozački ispit i dobila vozačku dozvolu ne smije dvije godine od dana izdavanja vozačke dozvole upravljati automobilom u prometu na cesti -  upravo u tom vremenu, bez nadzora roditelja (ili točnije - osim ako s njim u vozilu nije osoba starija od 25 godina).
Jeste li ikada, nakon što je vaše dijete položilo vozački ispit sjeli s njim u automobil kako biste procijenili vozi li odgovorno, sigurno, pažljivo, defenzivno…, pa mu bez straha možete dati ključeve vašega automobila?

JESTE LI ZNALI?
Osoba koja je položila vozački ispit i dobila vozačku dozvolu za upravljanje vozilom M, A1, A, B, ili C1 kategorije  ne smije dvije godine od dana izdavanja vozačke dozvole:

  • na cesti ne smije voziti brzinom većom od 80 km na sat,
  • na cesti namijenjenoj isključivo za promet motornih vozila brzinom većom od 100 km na sat,
  • a na autocesti ne brže od 120 km na sat,
  • ako vozi moped, ne smije brže od 40 km na sat,
  • ne smije vući priključno vozilo,
    a niti organizirano prevoziti djecu,
  • ne smije upravljati niti početi upravljati vozilom ako u organizmu ima opojnih droga, alkohola ili ako pokazuje znakove alkoholiziranosti,
  • snaga motora osobnog automobila kojim upravlja, ne smije prelaziti 75 kW a snaga motora motocikla ne smije prelaziti 25 kW

Najvjerojatnije ste slijepo vjerovali da je sve o vožnji vaše dijete naučilo tijekom onih tridesetak sati teorijske nastave i otprilike isto toliko sati vožnje tijekom osposobljavanja.  Pa naravno, to je vaše dijete. Osim toga, vaše je dijete divno, u školi dobro uči, pa ga za to, posve razumljivo, treba odmah nagraditi. Pa nagradite ga! Kupite mu automobil, što brži - po mogućnosti, marku koja stvara zavist kolega i prijatelja, a ubija u pojam neprijatelje.
I idilična vožnja, kao na filmu, može započeti.

Sve u pravilu i počinje idilično, bajkovito. Djeca su presretna, roditelji ponosni. No, vožnja je lutrija od samoga početka toga filma. Zbog ponašanja mladih, kada roditelji nisu uz njih, žanr toga filma može se vrlo brzo promijeniti.  Cesta postaje surova stvarnost, zidovi i stupovi su uvijek na  pogrešnom mjestu, provalije duboke, staklo oštro, drugi automobili prebrzi, kamioni i autobusi bezobzirni, veliki i silni, stijene tvrde, cesta začudo skliska, drugi vozači i pješaci neoprezni, netolerantni…. Žanr filma se brzo, iznenada pretvara u tragediju ili katastrofu!

Roditelji će uvijek naći opravdanje za sve što čine njihova djeca. Iako je i to ljudski - pružiti im podršku u nepodopštinama, ali se pitamo gdje je tomu kraj? Što kada postupci njihove djece u prometu postanu posve neljudski i društveno neprihvatljivi – počnu ugrožavati živote i imovinu ostalih sudionika prometa?

Ništa nećemo naučiti od drugih i iz tuđih pogrešaka! Roditelji će uvijek izabrati najskuplju metodu učenja – onu na vlastitim propustima i pogreškama. Teško mi je razumjeti tu pretjeranu roditeljsku ljubav prema njihovoj djeci. Sve se tolerira kada su ove stvari u pitanju. I da parafraziram: „…Ljubav koja sve tolerira, sve vjeruje, sve opravdava...“ sprječava normalno prosuđivanje, podnosi i opravdava sve, pa često i neljudske postupke djece. Ljubav sama, tada može postati bolest.

Tu više nema idile, tu ne pobjeđuje dobro, svakodnevne crne kronike na to upućuju. Egzaktni brojčani pokazatelji svake godine (unatrag desetak, petnaestak godina) pokazuju isto. U crnim kronikama priče ne završavaju idilično. Tu se završava pod kotačima, u plamenu, u provaliji, u drvetu ili rasvjetnom stupu, u najboljem slučaju završava se u hitnoj službi, u bolnici, toplicama ili invalidskim kolicima.

Kada ćete se roditelji osvijestiti?

Istu grešku čini većina roditelja. I intelektualci i obrtnici, i liječnici i zlatari, službenici i direktori … Ne srljaju u pogrešku samo, uvjetno rečeno, bogatiji roditelji. Danas je obitelj bez automobila rijetkost. Podaci o stupnju motorizacije (broju vozila u odnosu na broj stanovnika) poglavito u urbanim područjima, govore kako svaka obitelj ima i po dva automobila. Za automobile se podižu krediti, posuđuje novac od prijatelja, daje se sve i sva pod hipoteku, odriče se za sebe i svoju djecu bez rezerve i bez pitanja. Dakako, prije će se odlučiti investirati u automobil i vozački ispit nego u učenje stranih jezika, u tečaj kompjutora, u školu plesa, upis u knjižnicu ili za godišnju pretplatu za kazalište ili koncerte. Čak će se razmišljati o upisu na fakultet, studiranju … zar ne? To se ne uklapa u idiličnu sliku motoriziranog svijeta današnjice. Ali neće se puno razmišljati ukoliko je u pitanju dati djeci automobil – gotovo nikada. Samo da se ne kaže da nismo dobri roditelji i da nam naša djeca ne bi zamjerila, nagradimo ih automobilom! Pa nisu naša djeca predodređena za pješačenje ili vožnju javnim prijevozom, što će reći netko!…???

Kako to djeca vraćaju roditeljima?
 
Bezrezervna roditeljska ljubav sve prašta, svemu vjeruje, sve tolerira, sve opravdava, dok jednoga dana idilična vožnja subotnje ili nedjeljne večeri, nenadano, sve pretvori u horor! Tada  se sve urušava, ali nažalost, tada nema natrag! U grešku koja se ne da ispraviti upada se vrlo lagano!

Poznajete li doista svoju djecu kao vozače?
Ne možete ih niti poznavati ukoliko ne voze pod vašim nadzorom. A ni ta procjena neće biti posve pouzdana, jer ne znate kako će se ponašaju kada vi ne budete prisutni. Zato razmislite dobro o svojoj ulozi u njihovom „odrastanju“ za sigurno sudjelovanje u prometu.

Nenad Zuber , srpnja 2006. godine

POGLEDAJTE

PROMISLITE
invalidne osobe

poruka
SIGURNO VOZITI
ZANIMLJIVOSTI
Jeste li znali
Crtice iz prošlosti
Ideje
Autorska prava © sigurno-voziti.net 2002 - 2017. godine. Sva prava pridržana.