Jeste li kada sanjali o odmoru na Baliju? Jeste li ikada bili u „raju“, na tom čudesnom otoku?
Bruno Maček piše o svojim doživljajima s medenog mjeseca provedenog na Baliju.
I … bez obzire što je medeni mjesec prošao dok si rekao keks... vidjeli smo tamo sto čuda, prekrasnih plaža, mora, ljudi i običaja …, ali i automobila, motora i vozača …
Ako niste znali, taj prekrasan otok, Bali, smjestio se u Indijskom oceanu, dug je 140 km, a širok 80 km i ima čarobnu klimu.
Na Baliju se vozi se lijevom stranom! Interesantno, udaljenosti mjere u kilometrima, ne u miljama.
Svaki automobil, pa i najveća „krama“ ima ugrađenu „klimu“. Vrlo je interesantno, gumba za „klimu“ nema, jer je ona stalno uključena. U nijednom automobilu (a vozili smo se u jedno 20-tak različitih) nismo vidjeli da uređaj za klimatizaciju i provjetravanje ima crveno polje. Nema mogućnosti reguliranja „toplo-hladno“. Uređaji za ventilaciju imaju samo mogućnost jačeg ili slabijeg hlađenja.
Propitao sam se koliko je najhladnija temperatura ikad bila na otoku. Kažu da neki stariji stanovnici pamte da je bilo nekih 18 do19 stupnjeva, ali da je na sreću trajalo samo dan-dva. Onda mi je sve bilo jasno!
Zbog takvih klimatskih uvjeta omjer motocikla i automobila je oko deset automobila na 100 motocikla. Sve, ili bar puno toga je u prometu i podređeno tako velikom broju motocikla.
Za motocikliste imaju posebne naplatne kućice na autocestama, posebne parkirališne prostore u shopping centrima, posebne crpke za gorivo. Na crpkama su prometne trake uže, pa se u taj prostor nagura 12 do14 motocikala (usporedite taj podatak s našim crpkama, gdje u pravilu na crpkama prosječne površinu stane samo četiri do šest automobila).
Inače, litra goriva je, preračunato, oko 2.5 kune (a to je jako puno, jer je gorivo znatno poskupjelo unazad godinu, dvije... do tada je cijena bila nešto malo viša od jedne kune). Tamošnjim vozačima je i tih 2.5 kn dosta skupo s obzirom na standard koji imaju. Prosječna plaća im je malo više od 100 USA dolara!
To malo automobila što imaju, uglavnom su „japanci“, ali nama čudnih imena. Od „europljana“ tu i tamo koji BMW ili stari Mercedes 123. Nema Opela, Fordova, Fiata, Alfi i slično, ali zato nekoliko Peugeota, a vidio sam jedan jedini Jaguar (vjerojatno neki lokalni tajkun u njemu).
Limuzina skoro nijedna! Osim taksija, skoro svi automobili su monovolumeni ili kombiji. Kao i sve, tako i automobili su u funkciji turizma. Gotovo svi služe za prijevoz turista. Svako tko ima automobil, koristi ga za posao, a ne za „šepurenje“. A svi rade.... rade za siću, ali rade.
Sve se može „rentati“, nije nikakav problem. Recimo, ja sam sebi „uzeo“ najbolji i najskuplji motocikl koji imaju trenutno u ponudi. Suzuki 200 ccm. (da, to je „najveće“ što imaju!) novi..., prešao 1500 km..., i to za
30 kn za 24 sata...ludnica!
Aute „rentaju“ po 5 do15 kn dan, ovisno o tipu.
Taksi košta: start 3 kn, a vožnja od recimo 15 minuta oko15 kuna, tako da se i u dućan ide s taksijem.
E sad, što se tiče mentaliteta vozača...!
Tu su recimo 150 do 200 godina ispred nas! Iako je promet kad smo stigli, izgledao kaotično, zapravo svi voze s toliko poštivanja prema drugima, da je to čudo neviđeno!!!
Moja žena prvo nije htjela opće pomisliti da idemo motociklom u tu gužvu. Malo
nagovaranja i ipak smo otišli na vožnju. Oko nas svaki je čas prolazilo na stotine motocikala, ali smo se osjećali deset puta sigurnije nego za vožnje po praznoj cesti u našem Zagrebu.
Jednostavno „imaju kulture“, paze jedni na druge. Razina vozačke tolerancije
im je viša nego igdje drugdje gdje sam do sada po svijetu bio, i na tome im stvarno zavidim!
Zaista se „gušt“ voziti u tako uređenom sustavu, bez svađe, mahanja rukama
psovanja i sličnog.
Bruno Maček , listopada 2006. godine