Drugi međunarodni zagrebački salon karikature temeljen je na radovima karikaturista na temu PARKIRANJE. Izložba je održana  28. svibnja 2008. godine u organizaciji HUNA-e u Zagrebu, u auli Autobusnog kolodvora.
Na Salonu s radovima (karikaturama) sudjelovalo je 193 autora s 324 karikature. Autori su bili iz 45 zemalja svijeta i sa svih kontinenata - iz Alžira, Armenije, Australije, Belgije, Bjelorusije, Bosne i Hercegovine, Brazila, Bugarske Cipra, Crne Gore, Češke Republike, Egipta, Engleske, Finske, Francuske, Grčke, Republike Hrvatske, Indije, Irana, Italije, Izraela, Južne Afrike, Kanade, Kazahstana, Kine, kolumbije, Luksemburga, Makedonije, Moldavije, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Portugala, Rumunjske, Rusije, SAD-a, Sirije, Slovačke, Slovenije, Srbije, Španjolske, Švedske, Turske, Ukrajine i Uzbekistana.
Žiri 2. medunarodnog zagrebackog salona karikature 2008. je bio sastavljen od clanova: prof. Zvonimir Bešker, predsjednik, doc.dr.sc. Stipan Matoš, mr.sc. Nenad Zuber,  Ante Lebo, graf.ing. Ivan Šarić, prof., Krešimir Bauer, prof., Zrinka Hrčić, ing.prmeta.

Žiri je pregledao i ocijenio pristigle radove i dodijelio: Grand Prix, 1, 2. i 3. Nagradu, dva posebna priznanja i pet posebnih pohvala.

Iz UVODNOG  SLOVA iz Kataloga

Ivica Palatinuš, u ime organizatora

Koncem 19. stoljeća, one davne 1898. godine, dakle prije 110 godina grof Marko Bombeles bio je prvi vozač automobila u Hrvatskoj.

Tko je tada mogao zamisliti što će to prometalo, taj limeni ljubimac, Njegovo veličanstvo Automobil, i sve njegove „izvedenice“ značiti za budućnost, čovjeka i društvo. Gdje god se okrenete – on je tu, štogod počnete raditi – on je tu, još prije rođenja, a i nakon smrti. Što sve činimo za njih? Idemo u autoškole, bavimo se novim zanimanjima, obrtima, proizvodnjom, industrijom…

I u sportu ima glavnu ulogu – auto utrke. A tek kakve sve salone otvaramo za njih i njihovo uljepšavanje – autopraonice, a brinemo i o njihovom „zdravlju“ – servisi, specijalističke autoradionice (mehaničarske, električarske, limarske, vulkanizerske, autotapetarske...). Za njih gradimo nove autoceste, proširujemo i održavamo postojeće ulice, prometnice i parkirališta, gradimo im „stambene kvadrate“, nadzemne i podzemne garaže. Služe svima nama, dobrima i lošima. Poštenima i manje poštenima. Pametnima i nažalost, onima koji to nisu. Od običnog čovjeka, radnika do „poslovnjaka“, političara, vođa i šefova.

A kad „ostare“, pokvare se, dotraju, završetak im je različit:  završe na autootpadu spremni za reciklažu, a „sretnici“  završe kao „ljubimci“, kao oldtimeri, a najsretniji završe u lijepo uređenim auto ili tehničkim muzejima na radost budućim pokoljenjima. Nažalost, završavaju i, zbog nas, zbog sebičnog čovjeka, nedobronamjernih i glupana na divljim deponijima, odbačeni po jarcima, šumama, potocima, jezerima, pa i morima.