Poznato je kako Europska udruga proizvođača automobila (ACEA) obvezuje (doduše, na dobrovoljnoj bazi, ali ipak…) europske proizvođače automobila da do 2008. godine prosječnu emisiju ugljičnog dioksida svojih novoproizvedenih automobila smanje na 140 grama CO2 po prijeđenom kilometru, a do 2012. godine na 120 grama CO2 po prijeđenom kilometru.
Zadnja izvješća za 2008. godinu pokazuju da su samo dva proizvođača automobila snizila emisiju CO2 ispod 140 g CO2/km za neke modele. To su talijanski FIAT (133,7 g/km) i francuski Peugeot (138,1 g/km).
Na prvi pogled 120 grama bilo čega, pa tako i ugljičnog dioksida, ne izgleda puno. No ako se i ta prihvatljiva razina štetne emisije dostigne, situacija ne izgleda baš najbolje. Probajte pomnožiti taj broj s brojem vozila koja prometuju po svijetu, te s prosječnom udaljenošću koje svako od tih vozila godišnje prođe, eto vam broja od kojeg se zavrti u glavi. Automobila s tako niskom emisijom štetnih plinova u svijetu je vrlo malo. To su automobili koji ne troše više od 4,5 litara dizela, pet litara motornog benzina ili šest litara ukapljenog naftnog plina na 100 km vožnje. Nasuprot tome, ruski, američki, pa i većina europskih automobila što se kotrljaju cestama diljem svijeta takve uvijete ne ispunjavaju. A kada bismo im još pridodali sva komercijalna vozila (kamione, autobuse) te ostale zagađivače iz zračnog prometa ili industrije, problem se multiplicira.
Ugljični dioksid je bezbojan plin koji ne gori, bez mirisa je i bez okusa, a u spoju s vodom stvara ugljičnu kiselinu. Zbog svojih prirodnih svojstava (inertnost i topivost u vodi…) ima svakodnevno veliku primjenu. Koristi se za gaziranje pića, sterilizaciju atmosfere, neutralizaciju otpadnih voda, gašenje požara, punjenje sprejeva i pneumatika te kao rashladno sredstvo. U prirodi, ugljični se dioksid pojavljuje prilikom erupcije vulkana i gejzira. Gotovo svaki proces oksidacije ili fermentacije (gorenje vatre, disanje životinja i ljudi, vrenje voća i povrća) stvara molekule ugljičnog dioksida. Naposljetku, ugljični je dioksid preduvjet i za život na Zemlji kakvog ga poznajemo, jer da ga nema, prosječna temperatura na površini Zemlje bila bi ispod nula stupnjeva celzijevih i naš bi Svijet bio ledena pustinja.
Pa, u čemu je onda problem? Zadnjih nekoliko tisućljeća, koliko postoji suvremena civilizacija, količina ugljičnog dioksida u atmosferi bila je prilično konstantna. To je trajalo sve do 19. stoljeća, nakon čega je došlo do porasta koncentracije toga plina u atmosferi. Razlog ne leži u vulkanima, požarima ili prevelikom broju bića na zemlji. Razlog leži u industriji i fosilnim gorivima. na slici je predočeno kolike su se količine fosilnog ugljika (sastavnog dijela ugljičnog dioksida) ispuštale u atmosferu zadnjih 150 godina, i kako taj trend i dalje raste. Sada smo došli do godišnje „proizvodnje“ od osam milijardi tona (!) ugljika koja se pušta u atmosferu, što prije 150 godina nije bio slučaj. To zemljina atmosfera ne može podnijeti bez posljedica.
Samo u zadnjih 50 godina koncentracija ugljičnog dioksida se u zemljinoj atmosferi povećala za više od 20%. Danas ona iznosi više oko 385 dijelova na milijun, dok je prije industrijske revolucije bila na razini od 280 dijelova na milijun.
Rezultat svega toga je porast globalne temperature u zadnjih 50 godina za više od 0,5 stupnjeva celzijevih. Ako vam se to čini malo, sjetite se kako se vi osjećate kad vam tjelesna temperatura poraste za pola stupnja.
Hrvatska (već) osjeća klimatske promjene. Sve viša temperatura utječe na porast broja požara duž Jadrana. Sve su učestalija duga sušna razdoblja koja bacaju poljodjelce na koljena. Orkanski vjetrovi, plimni valovi, poplave i tuča svake se godine sve više i žešće pojavljuju na našim prostorima. Ukratko, sami postajemo svjesni klimatskih promjena na lokalnoj razini.
Na globalnoj razini stvari postaju još i gore… Topljenje polarnih područja i ledenjaka, porast razine mora, promjena kretanja morskih i zračnih struja, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, sve su to jasni znakovi da smo podcijenili prirodu, a precijenili sami sebe. Dan – 22. travnja, dan je kao i svaki drugi. Međutim netko (pametan) se sjetio da bi taj Dan mogli posvetiti Našemu Planetu. Sjetite se i Vi, pa barem na Taj dan učinite nešto za Naš planet, ako već druge dane ne stignete misliti na vlastito tlo pod nogama i na zrak koji udišete!
Goran Tratnjak , ožujka 2009. godine