Hoćemo li se „pomaknuti“ od pukog (u pravilu načelnog) savjetovanja vozača kako treba promijeniti svoje ekološko ponašanje ili će netko nešto konkretno poduzeti? Činjenica je da se vozači, uglavnom, ponašaju kao potrošači i teško procjenjuju kako je promjena njihova svakodnevnog ponašanja u prometu u njihovom (našem zajedničkom) dugoročnom interesu.
Pojedinac, u vremenu krize osnovnih životnih vrijednosti, pa tako i globalne ekološke krize u okolišu, vrlo teško prihvaća prestati se ponašati kao do sada. Najčešće misli kako se radi o nečijem tuđem problemu (bez obzira radi li se o nacionalnoj ili međunarodnoj razini problema). Naravno, to je pogrešno promišljanje. Poziv na ekološke promjene u ponašanju trebao bi kod vozača produbiti razumijevanje klimatskih promjena i ekoloških problema.
Uostalom, globalno zagađenje okoliša i globalno zagrijavanje planeta kao posljedicu - uzrokuje čovjek. Problem multiplicira stopom prirasta stanovništva i stopom potražnje za energijom (sve više ljudi zahtjeva sve više energije, a naravno i troši je proporcionalno više). Iz toga proizlazi kako tu više nije riječ samo o zaštiti okoliša, već o globalnoj energetskoj, gospodarskoj, društvenoj i političkoj krizi, koja se na individualnoj razini očituje kao kriza životnog stila i karaktera, a kako rekosmo – očekuje se, da ju netko drugi riješi.
Mediji „odrađuju“ svoju zadaću upozoravajući i zastrašujući svekoliki puk, a stručne organizacije motiviraju i upućuju (poglavito vozače) na akciju - kako treba biti aktivniji, učinkovitiji i konkretniji u činjenju za sebe i svoj okoliš, a ne samo pasivno promatrati i čekati da netko nešto učini. Očita je sklonost prepuštanja svega stručnjacima, političarima i industriji, udrugama zelenih, koji bi trebali iznaći rješenja za obilje jeftine, za okoliš učinkovite i prihvatljive energije, a bez zagovaranja promjena u svom načinu života.
Vrlo brojna i kompleksna legislativa, na internacionalnoj i nacionalnoj razini, je donesena. No, da bi pojedinci, vozači osjetili kako „netko“ i na njih misli, trebalo bi poduzeti i koji korak dalje u interesu vozača. To bi bilo motivirajuće, pa bi kao posljedicu imalo i prihvaćanje činjenice kako briga za okoliš nije jednokratna stvar, već proces koji traje i zahtijeva promjene stavova, ponašanja i navika.
Ali najbitnija bi trebala biti nacionalna energetska strategija. Motivira li ona vozača. Ili možda razmišlja poglavito o restrikcijama (primjeri koje volimo spominjati iz razvijenih zemalja EU: ekološki porez za vozače koji voze središtem grada – London, Velika Britanija; „zelene zone“, kao učinkovito rješenje u njemačkim gradovima).
Ali nije sve tako jednostrano. Inozemna rješenja često idu i „na ruku“ vozačima. U mnogim zemljama EU, u koje se tako volimo ugledati – a čijim partnerom u ujedinjenoj Europi želimo brzo postati, vlasnici ekološki podobnijih i učinkovitijih automobila dobivaju brojne olakšice: porezne olakšice, olakšice pri registraciji, oslobađanje od svih davanja ili drugo.
Tako npr.: SLOVENIJA: posve oslobađa svih davanja kupce vozila koja u atmosferu ispuštaju manje od 115 grama CO2 po kilometru; VELIKA BRITANIJA: oslobađa naknade za ulazak u centar Londona - 8L po danu ili do 2.920L godišnje; IRSKA: daje 50% popusta na sve troškove registracije – oko 1.200€ godišnje; FRANCUSKA: 2.000€ porezne olakšice godišnje za vlasnika vozila na plin; PORTUGAL: 40% olakšice na sva davanja pri kupnji vozila – oko 3.000€; ŠPANJOLSKA: 50% iznosa PDV-a ili oko 2.300€; ITALIJA: priznaje poreznu olakšicu od 1.800€ pri nabavki vozila; GRČKA: oslobođenje plaćanja svih davanja; BELGIJA: porezne olakšice 15% za vlasnike vozila s emisijom manjom od 105g CO2/km i 3% za vlasnike vozila s emisijom manjom od 115g CO2/km; NORVEŠKA: ima stimulativnu kalkulaciju prema snazi motora bez poreza na kW za elektro pogon; ŠVEDSKA: pet godina oslobođenja plaćanja ekoloških naknada, oslobađanje naknada za reciklažu baterija i naknade za reciklažu vozila za hibridna i elektro-vozila; ŠVICARSKA: porezna olakšica od 5.000 CHF – oko 3.000€ za vlasnike hibridnih vozila.
Kod nas je u proteklih nekoliko godina, od kada traje snažna kampanja korištenja učinkovitijih, za okoliš prihvatljivijih pogonskih goriva, povećan broj vozila na plin (LPG) na preko 50.000 korisnika, broj servisera (koji ugrađuju instalaciju) narastao je na preko 150, a broj crpki na kojima je dostupan plin za automobile na više od 200. Pozitivan pomak!
No, za te vozače, a i sve druge koji bi se odlučili prijeći na energetski efikasniju vožnju, to jest na autoplin kao pogonsko gorivo, kod nas nema nikakvih olakšica i povlastica - kako je to riješeno u jednoj od navedenih zemlja. Sigurno da bi jedan takav potez, ili paket mjera, od strane nadležnih bio izuzetno poticajan, a o učinkovitosti za okoliš, da i ne govorimo. O tome ne treba više ništa izreći.
Nenad Zuber , siječnja 2009. godine