Ako imalo pratite današnju automobilsku tehnologiju i inovacije sigurno ste čuli za tvrtke Tesla i Rimac. Radi se o visokotehnološkim tvrtkama, koje su po osnutku vrlo vjerojatno puno mlađe od vas samih, a čija se strategija razvoja, između ostalog, temelji na razvoju automobila s električnim pogonom.
Percepcija javnosti, čak i one upućenije u automobile, je takva da se automobil na električni pogon smatra proizvodom dvadeset i prvog stoljeća. Istina je međutim daleko od te činjenice. Električni automobili ne samo da su nastali, već su imali i svoje "Zlatno doba napretka" u, pazite sad, devetnaestom stoljeću! Električni automobil nije izum jednog čovjeka, već je rezultat istraživanja više pojedinaca - izumitelja čije su ideje i pronalasci postupno doveli do praktične konstrukcije automobila na električni pogon.
Mađarski izumitelj Ányos Jedlik izgradio je jednostavan tip električnog motora i ugradio ga u kočiju, Škotski izumitelj Robert Anderson je u tridesetim godinama XIX. stoljeća također radio na električnom vozilu s jednokratnim baterijama, a i jedan Nizozemski profesor, Sibrandus Straitngh uz pomoć Njemačkog izumitelja Christophera Beckera načinio je model električnog automobila na jednokratne suhe baterije. Tek izumom višekratnih baterija (olovnih akumulatora) moglo se pristupiti praktičnoj primjeni električnog automobila.
Zabilježeno je da se francuski izumitelj Gustave Trouvé jednog travanjskog dana 1881. provezao pariškim ulicama električnim automobilom. Gustave Trouvé je testirao vozilo koje je sastavio tako da je na konstrukciju s tri kotača engleza Jamesa Stanleya dodao Siemensov električni motor. To je vozilo, zvano "Le Téléphone“ postizalo brzinu od 3,6 km/h kad se kretalo uz nagib, pa sve do 9 km/h kad bi se kretalo niz nagib.
U Sjedinjenim Američkim Državama škotski kemičar William Morrison je radio na usavršavanju akumulatorske baterije, a to ga je nagnalo da izradi vlastito električno vozilo namijenjeno za prijevoz šest osoba. Njime se 1890. na 1891. za demonstraciju uputio od Chicaga do svog mjesta stanovanja Des Moinesa smještenog u Saveznoj državi Iowa. Bilo je to nedvojbeno odvažno putovanje s obzirom da se radi o gradovima udaljenima međusobno 500 km zračne linije vozilom koje postiže maksimalnu brzinu od 23 km/h.
Interes za električnim automobilima je porastao prijelazom s XIX. na XX. stoljeće što se, između ostaloga, ogleda i u naglom tehnološkom napretku tih vozila. To je doba poznato kao "Zlatno Doba" elektromobila. Električna su vozila u to vrijeme imala niz prednosti u odnosu na vozila pogonjena parnim strojem ili tek razvijenim motorom s unutarnjim izgaranjem. Nisu imala vibracije, mirisa ni buke. Također nisu zahtijevala promjenu stupnja prijenosa niti ručno pokretanje "kurblom" kao kod vozila s benzinskim motorom, niti su trpjela dugotrajnu pripravu ložišta i stvaranja pare svojstvene vozilima na parni pogon.
Električni automobili pronašli su popularnost i među izrazito zahtjevnim i "razmaženim" aristokratsim kupcima s visokim cilindrima na glavi i svilenim bijelim rukavicama koji su ih koristili kao gradske automobile, gdje se njihov ograničen doseg nije smatrao velikim nedostatkom. Električni automobili su se često prodavali kao optimalna vozila za žene zbog lakoće upravljanja. To je dovelo do stigmatizacije proizvodnje istih, jer su ih muškarci počeli percipirati kao "ženske automobile", zbog čega su pojedini proizvođači tih vozila počeli postavljati rashladne hladnjake na njihovu prednju stranu kako bi vizualno prikrili sustav pogona automobila. Najznačajnijim razlogom nekorištenja električnog automobila, u ranijoj fazi njihova razvoja, smatra se nedostatak elektroenergetske infrastrukture.
U Sjedinjenim Amerićkim Državama na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće 40 % automobila pokretalo se parom, 38 % strujom, a samo 22 % benzinom. Tada je više od 33.800 električnih automobila registrirano u SAD, najviše na Svijetu! Većina ranih električnih vozila bila su robusne konstrukcije i profinjenog izgleda namijenjena za kupce visoke klase koji su ih učinili popularnima.
Takva vozila imala su luksuznu opremu i bila su prepuna skupih materijala. Prodaja električnih automobila dosegla je vrhunac početkom XX. stoljeća. Treba napomenuti da su električni automobili u XIX. stoljeću bili ujedno i najbrža ljudskom rukom stvorena vozila.
Povijest bilježi datum 29.04.1899. kada je Belgijski vozač trkaćih automobila Camille Jenatzy električnim automobilom La Jamajis Contente postigao brzinu kretanja od 105,88 km/h, što je bio službeni svjetski rekord do 1902.
Što se dogodilo s razvojem elektroautomobila u XX. stoljecu znamo i sami. Ostaje nam samo zamisliti kakav bi bio današnji Svijet da se krenulo putem vizionara (poput Nikole Tesle) koji su s razlogom upozoravali svijet na opasnosti fosilnih goriva i nuklearne energije.