PROCITAJTE

	Iskopavanja u gradu Ur 1900.
Grad Ur iz zraka

„Slatka staza“ je drevna cesta pronađena na području Somerseta u Engleskoj. Izgrađena je 3807. ili 3806. pr.Kr., a smatra se da je najstarija projektirana cesta otkrivena u sjevernoj Europi. Staza se pružala preko močvare između tadašnjeg otoka Westhay i kopna.

Iskopavanja na lokalitetu  "Salatke ceste"	Naslovnica časopisa u kojem je objavljen stručni članak o predpovijesnoj cesti
Zemljopisni položaj "Slatke staze" (obilježeno brojkom 2)

Harappa ceste ili ceste pronađene u gradovima Harappa ili Mohenđo-Daro oko 3000. godine prije Krista bile su kamenom popločene ceste (Harapska civilizacija – civilizacija doline rijeke Inda, na području današnjeg Pakistana). Ti gradovi s oko 30.000 do 60.000 stanovnika imali su mrežu širokih i dugih cesta koje su presijecale pod pravim kutom kratke i uže ceste. Osim cesta, harapsku civilizaciju karakterizira urbanističko planiranje gradova, kuće od pečenih opeka, složeni sustavi odvodnje, vodoopskrbni sustavi i drugo.
Jedne od najstarijih poznatih kamenih cesta na svijetu građene su negdje između 2600. i 2200. godine prije Krista, u Egiptu.

Rimski cestovni sustav od petog stoljeća pr.Kr. do drugog stoljeća imao je više od 400.000 km cesta s tvrdom površinom, od čega više od 80.500 km kamenom popločenih cesta. Cestovni sustav pokrivao je područje od Britanije na sjeverozapadu do rijeka Eufrat i Tigris (na području današnjeg Iraka) na istoku te od rijeke Dunav u srednjoj Europi do krajnjeg juga carstva u Sjevernoj Africi, od kojih je velik dio vidljiv i danas nakon toliko stoljeća.

Rimsko carstvo

Kamenom popločena rimska cesta u gradu Pompei, Italija

Glavna, i jedna od najpoznatijih cesta staroga Rima je Via Appia.  Sagradio ju je Appius Claudius Caecus 312. godine prije Krista. Vodila je od Rima na jugoistok preko važnog grada saveznika - Kapue (sjeverno od Napulja) do Brindisia.

Via Appia

Neke druge poznate rimske ceste bile su Via Aurelia, koja se od Rima pružala sjeverozapadno do Genove; Via Latina, koja se pružala na jugoistok; Via Valeria, istočno od Rima; Via Flaminia, koja se vodila sjeveroistočno do Jadrana; Via Emillia koja je prešla Rubicon prema sjeveru i gradu Piaceza-i druge.

Via Flaminia	Via Flaminia
Via Emillia	Via Latina

Kada je rimsko carstvo bilo na vrhuncu moći iz Rima se zrakasto širilo 29 vojnih i trgovačkih cesta. Rim je bio središte sustava rimskih cesta i od tada vrijedi ona poznata izreka da "Svi putovi vode u Rim".

Rimske ceste bile su također poznate po visokoj kvaliteti njihove gradnje. Gornji sloj cesta je u pravilu bio ravan, krut i sa sustavom za odvodnju kao što to danas imaju moderne ceste. Uz prirodni kamen, često su koristili nekakvu varijantu betona od vulkanskog pepela i vapna.

Ceste po cijelom Arapskom carstvu izgrađene su do 8. stoljeća. Najbolje ceste bile su one u Bagdadu, koje su bile popločene katranom.

U srednjem vijeku u Britaniji su se Watling Street (koja slijedi trasu stare rimske ceste do Londona), Ermine Street, Fosse Way i Icknield Way smatrale kraljevskim cestama. Putnici na tim cestama bili su pod kraljevom zaštitom i znalo se, tko ih napadne, mogao bi biti kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 100 šilinga.

Velika sjeverna cesta blizu Highgatea na prilazu Londona	Icknield Way

Fosse Way je današnji naziv za cestu koju su izgradili još Rimljani u Rimskoj provinciji Britaniji (dugu 292 km). Fosse je bila glavna rimska cesta koja je presijecala otok Britaniju od jugozapada prema sjeveroistoku.

Frosse Way

Carstvo Inka je u južnoj Americi (oko 1470. godine) izgradilo sustav cesta dugačak najmanje 40.000 kilometara. Ceste su bile pomno planirane i održavane. Popločene su po potrebi kamenom, imale su mostove, konstrukcije poput potpornih zidova i sustav odvodnje. Samo 25% tog cestovnog sustava vidljivo je i danas.

Sustav cesta u carstvu Inka (Južna Amerika)

Početkom 19. stoljeća Škotlandanin John Loudon McAdam (23. rujna 1756. - 26. studenog 1836.) frustriran cestama koje su često bile neprohodne zbog kiše i blata, osmislio je revolucionarnu metodu gradnje cesta. Ta se metoda sastojala od  gradnje kolničke konstrukcije uzdignute od okolnog terena, postavljanjem kamenja jednake veličine - jedan do drugog na posteljicu. Na taj sloj je slagano sitnije kamenje i zasipalo se pijeskom. Tako izgrađena cesta imala je nagib za odvodnju površinskih voda. Sa svake strane ceste gradili su se odvodni kanali.  Kasnije se kamenje vezivalo vrućim katranom što je bilo udobnije za vožnju (tarmakadam) i otpornije na atmosferilije.

John  McAdam	Izgradanja ceste u 19. stoljeću

U Sjedinjenim američkim državama i Australiji počela je široka primjena makadamskih cesta 1820-ih, a u Europi 1830-ih i 1840-ih. Izgradnja prve makadamske ceste u SAD započela je 1823.

Slika prikazuje izgradnju makadamske ceste i radnike kako razbijaju kamenje "kako ne bi prelazili težinu od 6 unci ili bili veći od dva inča radiusa".

Godine 1903.  zabilježeno je da su Horatio Nelson Jackson i Sewall K. Crocker organizirali prvo putovanje automobilom iz San Francisca do New Yorka. Putovanje je trajalo 63 dana, a vozili su zemljanim cestama, kozjim stazama, livadama ili po prugama. Tada je to bila prava nacionalna senzacija koja je podigla svijest kako treba graditi bolje ceste.


21. rujna 1924. Kralj Vittorio Emanuele III. slavodobitno je otvorio prvu dionicu autoceste od Milana do Varesea u dužini od 50 kilometara.
19. svibnja 1935. otvorena je prva  autocesta u Njemačkoj, između Frankfurta i Darmstadta.

Tekst napisan prema članku objavljenom 2017. na:
https://encyclopaediaoftrivia.blogspot.com/2017/08/road.html , i nadopunjen izvorima na sličnu temu objavljenim: u London Times-u „Vjerujete li tome, Radio Times-u  „World History“ i izvorima na Wikipediji.

Nenad Zuber, travnja 2020.