| Omaž mojem omiljenom vozilu |
|
TOYOTA LAND CRUISER… a 60 joj je godina, tek!
Iz ljudske perspektive, 60 je godina puno. To može posvjedočiti svatko tko je rođen sredinom 20. stoljeća. Iz perspektive autoindustrije, 60 je godina ravno vječnosti! Iako sam godišnjak samo s najnovijim generacijama Toyotinih terenaca, u koje sam se „zaljubio“ na prvi pogled, nikad si nisam mogao priuštiti niti jednu Toyotu, bez obzira na bezrezervnu ljubav i razliku u godinama.
Kao posljedicu te „zaljubljenosti“ kontinuirano pratim njihov razvoj, pojavu novih modela i nadam se … Prije no što sam počeo ozbiljno maštati o toj ljepotici … pogledao sam malo i u prošlost …
Prije Toyote terenska su vozila s pogonom na sve kotače proizvodili samo Amerikanci (Willy's) i Britanci (Land Rover). Upustiti se u proizvodnju sličnih vozila bila je to odvažna odluka Japanaca jer, ne zaboravimo … prošlo je tek šest godina od završetka II. svjetskog rata (bila je to 1951. godina) i radioaktivna prašina iznad Hirošime i Nagasakia tek se slegla. To je bila godina kada je Saveznička okupacija Japana formalno okončana (potpisivanjem Mirovnog ugovora u San Francisku, u jesen 1951. godine – a stvarno je provedena tek u proljeće 1952. godine). Naravno da Saveznici – u ovom slučaju proizvođači „terenaca“ nisu zasigurno blagonaklono gledala kako njihov dojučerašnji neprijatelj gradi vozilo sposobno za kretanje po bespućima Svijeta.
Budućnost će pokazati da će Japanci biti poznati upravo po svojoj nevjerojatnoj sposobnosti da tuđe ideje, tehniku i tehnologiju usvoje, poboljšaju i njima pokore ostatak Svijeta.
Prva generacija tog terenskog vozila kodnog imena BJ – vrlo sličnog poznatom Willy's-u (komercijalno ime Land Cruiser uvest će se tek 1954. godine) izgrađena je na šasiji teretnog automobila čija je nosivost bila 1000 kg, a međuosovinski razmak 2400 mm - uvelike je nadmašivala mogućnosti Američkog uzora.
Ništa manje neupadljiv nije bio ni pogonski benzinski motor od šest cilindara, obujma 3,4 litre i snage 63 kW. Usporedbe radi, Američki Willys raspolagao je motorom od četiri cilindra, obujma 2,2 litre i snage 45 kW. Pametnom čovjeku dosta, ali ne i Japancu. Pogonski je motor bio OHV konstrukcije, tj sa ventilima u glavi motora što je u ono vrijeme bilo vrlo moderno, a sustav prijenosa podrazumijevao je mogućnost uključivanja prednjeg pogonskog mosta, mjenjač sa četiri stupnja prijenosa i reduktor. Uz sve to, ovjes s lisnatim oprugama na obje osovine pokazao se vrlo robusnim i dovoljno udobnim da ne umara vozača i nakon duže vožnje. Vrlo brzo su ga mnoge Državne institucije Japana (ponajprije Policija) prihvatile kao službeno vozilo ophodnje. Godine 1954. proizvodi se motor radnog obujma 3,9 litara i snage 92 kW.
U 1955. godini svijet je upoznao drugu seriju Toyotinog svestranog terenca, službeno prozvanu: Serija 20. Za razliku od svog prethodnika, ovo je terensko vozilo bilo kudikamo prikladnije za komercijalno, a ne samo za vojno-policijsko korištenje.
Razlog je bio, između ostalog, i u izvoznim ambicijama koje su tada pratile Japansko gospodarstvo u ekspanziji. Dizajn je bio prilagođen ukusima tržišta, a poradilo se još više i na udobnosti. Zadržan je motor od 3,9 litre, ali se uvodi i inačica sa četvero vrata i zatvorenom kabinom (tzv. Station Wagon) međuosovinskog razmaka 2700 mm, dok su treći i četvrti stupanj prijenosa u mjenjaču sinkronizirani (u ono vrijeme zadnja riječ tehnike ugrađene u neki terenac). Komercijalni uspjeh je bio toliko dobar da su japanci izgradili tvornicu čak u Brazilu kako bi zadovoljili Svjetsko tržište gladno vozila takve kvalitete.
Treća generacija Toyote Land Cruiser (Serija 40) uvodi se 1960. godine i postiže nevjerojatan uspjeh. Dovoljno govori podatak da se u Japanu proizvodio sve do 1984. godine, dok se u Brazilu proizvodnja zadržala sve do 2001. godine.
Model se nudio s tri međuosovinska razmaka, dva benzinska motora obujma 3,8 i 4,2 litre, pet dizelskih motora od 3.0 do 4.0 litre radnog obujma te velikim brojem karoserijskih inačica. Uvode se disk-kočnice, servo-upravljač, klima-uređaj i ostale pikanterije modernih vremena, što je rezultiralo nevjerojatnom svestranošću. To ste vozilo mogli vidjeti bilo gdje u Svijetu. Na plažama Floride, u Vijetnamskom i Iračko-Iranskom ratu, u savanama Afrike, prašumama rijeke Amazone, visoravnima Tibeta, u pustinjama Australije ili sjevernim crnogoričnim šumama Kanade. I dan-danas taj model služi kao pokorni sluga diljem Svijeta i planeta.
Četvrta generacija, Serija 55, u Europi je potpuno nepoznata i bila je u proizvodnji od 1967. do 1980. godine. Razlog leži u činjenici da je bila namijenjena isključivo tržištima Japana, Sjeverne Amerike i Australije. Proizvodio se isključivo u inačicama s dugim međuosovinskim razmakom i zatvorenom karoserijom, te benzinskim motorima.
I peta generacija, Serija 60, nije baš poznata u Europi. Ona je bila prije svega namijenjena tržištu SAD-a, čemu duguje i svoj amerikanizirani izgled, te ugrađen automatski mjenjač. Stoga ne iznenađuju ugrađeni benzinski motori s šest cilindara obujma od 3,4 do 4,2 litre.
Naime, u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća benzin je u Americi bio iz današnje perspektive nevjerojatno jeftin. Iako se vozilo najviše koristilo za krstarenje američkim prerijama ili avenijama gradova istočne i zapadne obale. Ni taj model nije izgubilo ništa od svojih terenskih mogućnosti.
Tek šesta generacija, Serija 70, konačno je bila dostojan zamjenik legendarne serije 40. Proizvodnja je počela 1984. godine i još uvijek traje. Proizvodi se u tri karoserijske inačice, a na izbor postoje tri benzinska, četiri dizelska i pet turbo-dizelskih motora u kombinaciji ručnim mjenjačem s pet stupnjeva prijenosa ili automatskim s četiri stupnja prijenosa.
Novija Hrvatska povijest pamti ih kao vozila Europskih promatrača i Ujedinjenih naroda za vrijeme Domovinskog rata u svojim karakterističnim bijelim bojama, ugrađenim vitlom za izvlačenja s prednje strane, usisnikom iznad krova za zrak u slučaju vožnje po dubokoj vodi i neizostavnom komunikacijskom antenom koja se u polukrugu izvija od stražnje do prednje strane vozila. S druge strane, veliki je broj tih vozila kupljen od strane europskih kupaca zapadne Europe, tako da ih imamo prilike vidjeti svakoga ljeta na cestama Dalmacije, Kvarnera i Istre - punih veselih turista, pretrpanih krovova biciklima, kako vuku kamp kućice pozamašnih dimenzija bez puno muke i problema. Pravi radni konj u punom smislu riječi.
Preostalih pet serija (Serije 80, 90, 100, 120 i Serija 200) što se proizvode od kraja 1989. godine pa sve do današnjih dana, uz sve karakteristike terenskog vozila, sve veći naglasak stavljaju na luksuz, udobnost i brzinu.
Razlog tomu je prije svega - konkurencija. U međuvremenu su se pojavili Range Rover, Jeep Grand Cherokee, Mitsubishi Pajero, Nissan Patrol (nabrojah samo neke – ali ima njih još…) koji bi htjeli dostići, ako ne i prestići mogućnosti Toyote.
To će im biti jako teško, jer zadnja top-inačica serije 200 raspolaže dužinom od 4,95 metara, širinom od 1,97 metara, visinom od 1,91 metar, masom praznog vozila od 2600 kg, benzinskim motorom V8 konfiguracije, obujma 4,7 litara, snage 288 kW, maksimalne brzine 200 km na sat, s šest brzinskim automatskim mjenjačem, automatskim klimatizacijskim uređajem sa četiri zone, deset zračnih jastuka i čitavom paletom „anđela čuvara“ sakrivenih u kraticama kao što su ABS, EBD, VSC, itd, itd…
Kao što rekoh, bit će im teško!
No, i meni će biti teško „domoći“ se tako sigurnog, robusnog, svestranog i lijepog automobila. Kako je meni sigurnost (i mene i mojih putnika) najvažnija u prometovanju cestama, zaista bih želio voziti takav automobil. Ako i ne uspijem, i dalje ću pratiti što se događa s razvojem (dizajna, tehničkih i voznih karakteristika …) mog omiljenog vozila!